Mateja ne poznajem osobno, ali kao da ga poznajem. Suosjećam s njegovim roditeljima, i kad se sjetim jeze koju sam jednom ili dvaput osjetio kad sam svoju malu djecu na tren izgubio iz vida, mogu tek naslutiti kako je njegovim roditeljima koji već pet dana ne znaju gdje im je sin.

I Josip i Marija imali su slično iskustvo. Vjerujem da je i njih prolazila jeza… osjećaj nepodnošljive bespomoćnosti. I mi se u ovom slučaju vjerojatno osjećamo bespomoćnima. Zašto? Jer uzdamo se u ljudske snage, a ljudi su ponekad bespomoćni.

Ne upravljamo svime pa makar (u)mislili da imamo kontrolu nad svojim životom. Krhki smo. No nismo sasvim bespomoćni. Imamo pomoćnika na nebesima, Boga koji nas poziva da (Mu) vjerujemo i kad nema logike da mu vjerujemo, da se nadamo i kad, ljudski gledano, nade više nema.

Zato vas pozivam da sklopimo ruke i da Mateja potražimo ‘u hramu’. Podignimo pogled nebeskomu Ocu, našem najsigurnijem GPSu, i zamolimo ga da se Matej pronađe. Zamolimo ga s vjerom, puni nade. A ako se na kraju dogodi ono na što ne želimo ni pomišljati, predajmo i to Ocu koji je također doživio gubitak svoga Sina, i koji i te luđački bolne trenutke zna okrenuti u dobro…

Znam, lakše je to napisati nego proživljavati, ali naša je sigurnost i naša “pomoć u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju”. Roditelji, poljubite svoju djecu, provodite vrijeme s njima jer kratak je ovaj život, ova dolina suza kroz koju nam je proći. I budni budimo jer ne znamo ni dana ni časa… Marijo, Pomoćnice kršćana, moli za nas!


Autor: CroExpress Datum objave: 04.01.2022.