‘Nisam željela biti jedna od 300.000, sve sam šokirala odlaskom! Dočekao me neznanac’

Autor: CroExpress

Osječanka Matea Maras šokirala je sve svoje bližnje kad je u 30 dana realizirala svoj plan preseljenja iz Slavonije u glavni grad Irske, Dublin. Matea mnogo toga duguje mladiću koji ju je dočekao na dublinskom aerodromu, a nikad je prije toga nije vidio. I nakon toga posvetio svaki trenutak slobodnog vremena da pomogne Matei. Ovo je njena priča.

‘Pred slomom živaca zbog nerada’

‘Nakon više od 50 testiranja u službama državne uprave, regionalne i lokalne samouprave, nekoliko stotina životopisa upućenih prema privatnim poslodavcima, pred samim slomom živaca zbog nerada, u nešto manje od 30 dana došla sam od ideje do realizacije svog preseljenja u Irsku. Kao jedna od mnogih. Na šok svih ljudi oko sebe, koji do mog odlaska nisu vjerovali da ću otići.
Pri raspitivanju što i kako, naišla sam na tolike prepreke od strane ‘svojih’ ljudi u Irskoj. Na kraju sam uzela Facebook svog petnaestogodišnjeg bratića i učlanila se u sve grupe koje su vezane uz Irsku. Bilo me strah, pročitala sam stotine objava i komentara, dobrih i loših strana! 
Iako sam poznavala neke ljude koji su u Irskoj, odlučila sam objaviti post na Facebook stranici Idemo u Irsku koji je glasio: ‘Tražim bilo kakav smještaj, kutak sobe ili hodnika, ne tražim ništa besplatno. Sve to samo da ne budem sama u hostelu, jer me kao curu koja leti u nepoznato bilo strah hostela’. 
Bilo je i loših i dobrih komentara, ali i jedan kojem mogu zahvaliti što sam danas tu gdje jesam, u Dublinu s plusom na računu, sa svojom sobom, poslom i jednim velikim novim prijateljstvom. Taj komentar napisao je Armin iz Gunje. 
Tajanstveni Armin dočekao je na aerodromu
Armin me dva tjedna nakon tog komentara dočekao na dublinskom aerodromu u noćnim satima. Nisam znala tog dečka od prije, a on nije znao jesam li muško ili žensko, osvrtala sam se tražeći lice sa Facebook slika. Netko će reći da sam luda, ali bila sam luda u Osijeku, a poludjela bih još više da sam ostala tamo i gledala i dalje objavljene natječaje sa ‘slikama’. Taj dečko pružio mi je kutak svoje sobe i krevet, savjete, podršku, ohrabrenje. Bio mi je neznanac, ali netko tko je sve to prošao i htio pomoći. Uz njegovu pratnju došla sam i do PPS broja, kao i do prvog posla, jer je svaki slobodni trenutak proveo pomažući mi. Bio je to težak potez, ostaviti roditelje, prijatelje, pse i sve bližnje i uputiti se u nepoznato. No, isplatilo se!

Kada sam došla do PPS broja, 31. listopada bio je moj prvi radni dan, 15 dana od dolaska u Irsku. Želim naglasiti da mi je engleski bio ‘Pipl mast trast as’, ali sam imala veliku volju i još veće samopouzdanje da to hoću i mogu. I dokazala sam to sama sebi, jer sam od prvog dana bila u komunikaciji s kupcima, radila na blagajni i snašla se. Na svom prvom intervjuu, koji je i bio za taj posao, moje prve riječi bile su: ‘Ja sam Matea i ispričavam se za svoj engleski’. Regionalni menadžer, koji je Irac, odgovorio mi je: ‘Tvoj engleski je puno bolji od mog hrvatskog, bez brige’. I da, dobila sam taj posao.

Sanjala sam posao od 8 do 16

Nakon nešto više od mjesec dana posjetila sam Malahide, dio Dublina uz more, koji je zaseban gradić. Predivno, prijateljsko, čisto mjestašce. Rekla sam sama sebi želim tu raditi. Moja druga želja bila je radno vrijeme od 8-16, da imam nešto od dana. Ali to je bila samo želja, san, jer sam na svom prvom poslu bila ‘od jutra do sutra’ i bilo mi se teško naviknuti na to da odlazim iz kreveta na posao i s posla idem u krevet. Isto tako, bilo mi je teško jer je jedna nacija zaposlenika pričala svojim jezikom, a bilo ih je 85% pa sam bila osuđena da ništa oko sebe ne razumijem.

No danas imam najbolju ekipu na poslu. Danas radim na Malahideu i imam radno vrijeme od 8:15-16:30! Snovi su postali stvarnost, neprocjenjivo mi je živjeti i susretati svakodnevno ljude koji će te pozdraviti sa smješkom, pitati te kako si, živjeti u državi u kojoj ti se zahvale za odrađeni posao za koji si plaćen i za to što si donio svoj životopis.

Sretna sam, upoznala sam predivne ljude i stekla veliko iskustvo. Naravno da mi fali moj grad i da bih se voljela jednom vratiti, da bih voljela da oživi, ali sada nema mjesta za mene, biti jedna od više od 300.000 nezaposlenih nije moja opcija!

Imam još puno želja u Irskoj, želim napredovati i znam da ću uspjeti u tome. A svima koji se dvoume, ako to želite onda i možete, neće svi imati svog Armina kao što sam ga ja imala, neće svi možda imati posao za 15 dana, ali svi koji hoće imat će ga, možda i u manjem roku nego ja, možda i bolji posao, a možda će ga tražiti nekoliko dana više, no za ljude koji žele raditi ima ga. Nema prepreka do PPS broja, a ima i načina za otvaranje bankovnog računa! 
Vjerujte u sebe! Veliki pozdrav iz Dublina.
Matea’

Datum objave: 09.03.2015.