Zbirka kratkih priča “Sto i jedna priča” Ivana Otta, još nije ugledala svjetlo dana, ali mi vam, ekskluzivno, uz dopuštenje autora, prenosimo jednu iz njegova prošlog, burnog života. Priča je to o ukradenom djetinjstvu dječaka koji je preživio koncentracijski logor.
Novinar i književnik Ivan Ott iskoristio je plodno ovo vrijeme pandemije i kako kaže “dragovoljne izolacije” zbog svoje bolesti, i stvara nova djela.
Najnoviji povijesno-religiozni roman „Kobna zamjena“ tiskat će njegov bivši izdavač u Osijeku koji, kako nam kaže, već radi intenzivno na lektoratu i pripremi za tisak. Izdavač u Splitu pak će tiskat novu zbirku kratkih priča „Sto i jedna priča“ koju je nedavno završio, ali zbog pandemije realizacija ide sporije.
Upravo iz te zbirke književnik nam je poslao dvije kratke zanimljive priče koje se odnose na njegov, kako kaže, ” prošli, burni život”.
U nastavku vam donosimo prvu priču pod nazivom “Tko mi želi ukrasti uspomene”, a uskoro, pratite nas, i drugu – “Jedan đak, dvije svjedodžbe i dva oca tog đaka“.
Tko mi želi ukrasti uspomene
Što mi vrijedi sadašnjost, kada je moje srce u prošlosti. Ponekad ne znaš pravu vrijednost nekog trenutka dok ne postane uspomena, zapisano je u zborniku mudrih misli. Nije potrebna velika mudrost, da shvatimo kako se to tiče svakoga od nas, a mene posebno jer sam imao buran život.
Ali moje uspomene mi netko želi ukrasti, ili je to već učinio. To sam zadnji put osjetio na Dan mrtvih, dan Svih Svetih kad ljudi pale svijeće u čast i u spomen na grobovima svoje rodbine, prijatelja i poznanika. I ja sam želio upaliti svijeću na grobu svojih ubijenih adaptivnih roditelja, ali nisam mogao jer njihove ubojice, njihovi potomci i njihovi istomišljenici komunisti još i danas nakon tragičnih događaja pred 75 godina, uporno šute i sakrivaju mjesta gdje su u masovnim grobnicama zatrpane na tisuće žrtava partizana izvršenih neposredno poslije završetka Drugog svjetskog rata. Zašto to rade? Koji im je cilj? Zato što svaka žrtva umire po drugi put kad se ugasi uspomena na nju.
A komunisti ne priznaju da su bili njihovi prethodnici zločinci ubojice i da je komunistička ideologija ravna sa zločinačkom fašističkom i nacističkom ideologijom. Pobjednici Drugog svjetskog rata, a među njih se ubrajaju i komunisti, imali su priliku da kroz nekoliko desetljeća hvale svoja djela, krivotvore povijest i zametnu sve tragove zločina koje su počinuli. To im je u velikom dijelu uspjelo iako su pronađene kosti njihovih žrtava u masovnim grobnicama u protu tenkovskim rovovima kod komunističkog logora u Teharju pokraj Celja, u rudarskim oknima Huda jama u Barbara rovu kod Laškog, u Tezno šumi kod Maribora i jami Jazovki u Hrvatskoj i drugdje.
Skoro sve te žrtve, a njih ima na desetke tisuća, ostale su anonimne, bez imena i osobnih podataka. Time se pokušavaju izbrisati iz sjećanja njihove rodbine i potomaka.
To se tiče i mojih sjećanja, jer se među tim posmrtnim ostacima negdje nalaze i posmrtni ostatci mojih roditelja. Samo je na velikoj spomen ploči žrtava komunista na središnjem groblju Žale u Ljubljani, zapisano ime mojih adaptivnih roditelja, majke Slavke i oca Franceka Kočevara kojeg su 1945. godine, poslije završenog Drugog svjetskog rata ubili komunisti, odnosno njihove partizanske likvidatorske jedinice. U ime naroda, kako su oni tvrdili, a narod o tome nije smio ništa znati ni žaliti za njima.
Da će se nešto mijenjati u savjesti i mozgu zadojenih komunističkih sljedbenika, nema nikakve šanse. Oni još uvijek na rođendan umrlog komunističkog diktatora i zločinca, bravara Josip Broza, zvanog Tito, odlaze na hodočašće u njegovo rodno selo Kumrovec i tamo se zaklinju – druže Tito mi ti se kunemo, da s tvoga puta ne skrećemo! Kojega puta? Masovnih umorstva? Jedan poznati hrvatski novinar je povodom toga napisao: – bolje bi bilo da ti ljudi umjesto u Kumrovec idu kod psihijatra.
Jedno drugo, ugroženo sjećanje je spomen na dječji logor za djecu „državnih neprijatelja“ na bivšem gazdinstvu Petriček kraj Celja, iznad rijeke Savinje, gdje sam bio zatočen s oko četrdesetak djece dovedene iz konc-logora Teharje, koju su partizani oduzeli majkama zatočenim u tom logoru, a kasnije su sve te majke bez djece pobijene. Među njima i moja majka.
Prvo su Celjski komunisti dugo vremena negirali da taj dječji logor Petriček i logor smrti Teharje nisu nikad postojali, čak su na ruševnoj zgradi Petriček otvorili gostionicu i tamo priređivali partijske pijanke, sve dok slovenska Vlada nije na mjestu nekadašnjeg logora Teharje, podigla nacionalni spomen Park, a djeci žrtvama na Petričeku obećala da će i za njih podignuti na Petričeku spomen muzej. To se nije nikada dogodilo. Prvo su godinama odugovlačili te planove, a kasnije sve predali u nadležnost vlasti u Celju. Takoreći, postavili su jarca za vrtlara.
To je još jedan pokušaj da se izbriše – ukrade uspomena na grozne uspomene iz djetinjstva. Tko su kradljivci tih uspomena? Sadašnja vlada Slovenije i vladajuća hijerarhija grada Celja.
I još jedna bolna krađa mojih uspomena dogodila se u stanu u Ljubljani na Viču gdje sam stanovao sa svojim adaptivnim roditeljima za vrijeme cijelog Drugog svjetskog rata. Nas troje, otac, mati i ja napustili smo stan početkom mjeseca svibnja 1945. kad smo morali napustili Ljubljanu, spašavajući se od partizana koji su potpomognuti zapadnim silama i komunističkom Rusijom nezadrživo nadirali na sjever nekadašnje kraljevine Jugoslavije.
Ključeve od stana ostavili smo susjedima u našoj zgradi da nam čuvaju stan. Kako bi oni mogli čuvati stan od partizana i komunista koji su zavladali Ljubljanom? Pa oni su pobili vlasnike stana, oca i majku, a ja sam ostao pukim slučajem, siroče na životu. Komunisti su stan u Ljubljani brzo pronašli. Odnijeli su i opljačkali sve do golih zidova. Sve je konfiscirano od „državnih neprijatelja“. To sam kasnije doznao od susjeda.
Čovjek bez djetinjstva
Što mene boli, nije materijalna vrijednost sadržaja stana, već uspomene na djetinjstvo koje su nepovratno izgubljene. Takoreći, ostao sam čovjek bez djetinjstva. Jer pobrali su i uništili sve moje slike iz mladosti, slike mojih roditelja i mene, slike mojih školskih drugova iz četiri godine osnovnog školovanja. Slike mojih prijatelja iz susjedstva. Slike sa mojim roditeljima i s ostalom rodbinom. Školske svjedodžbe četvrtog razreda osnovne škole, teke, školske knjige, mojih prvih pisama u životu naslovljenih na moje prve dječje ljubavi i listića simpatija mojih malih susjeda. Mojih prvih knjiga koje sam dobio u životu i često ih čitao.
Prva ljubavna knjižica o dvojici mladih ljudi i Quo vadis domine, čuveni religiozni roman iz kojeg mi je otac pred spavanje svake večeri čitao jedan mali dio. Ili moje prve crteže. Moje odjeće i obuće koju sam prerastao, a mati ih je čuvala za uspomenu. Mojih spomenara u kojima sam povjerio sve svoje brige, jadi i sreću. Gdje sam opisivao svoj život bez oca koji je bio u talijanskom zarobljeništvu.
Dakako, žalio sam i za svojim prvim biciklom u životu, koji je ostao u stanu i kojeg je neki komunista uzeo za svog sina. A posebno me boli gubitak garniture domina koje je otac izrezao u zarobljeništvu iz dasaka barake u kojoj je bio zatvoren. To je neprocjenjiva vrijednost koja se ne može izraziti u novcu. Uz svaku izgubljenu stvarčicu, izgubljen je i dio moje uspomene. Tko mi je ukrao te uspomene? Zna se!
Mogao bi nabrojiti još više primjera. Ali dosta je i ovo. Samo bi nadopunio s još jednim pokušajem krađe uspomena. Kad sam jednom izdavaču u Zagrebu ponudio rukopis svog dječjeg Križnog puta opisanog u autobiografskom romanu „Ukradeno djetinjstvo“, odbio je s opaskom, da to ništa ne vrijedi. Roman je kasnije tiskan na više jezika u cjelini ili u sažetom obliku kod više izdavača i više država.
Postigao je nezapamćeni uspjeh i skoro je obišao cijeli svijet. Po njemu je u Sloveniji snimljen nagrađeni Film „Otroci sa Petrička“. Tko je taj izdavač? Zaboravimo ga, on više nije među živima, a moje uspomene su ipak ostale zabilježene. Nažalost, mnoge druge su izbrisane iz sjećanja, dok je ostalo jedno veliko pitanje – tko mi je ukrao moje uspomene?
Autor: CroExpress/Ivan Ott Datum objave: 01.04.2021.
