Kad sletiš na Novi Zeland možeš komotno svoje znanje engleskog ostaviti za neku drugu priliku i krenuti ispočetka. Ovdje živi 78 nacionalnosti, sve religije i sve rase. I svatko priča svoju verziju engleskog. Imaš kineski engleski, indijski, australski, hrvatski i sve do engleskog engleskog. Nema nikog autohtonog. Iako će vam se Maori vrlo oštro usprotiviti na ovu izjavu, činjenica je da su prvi na Novi Zeland došli nekakvi Filipinci, a za njima su stigli Maori.
Svekoliko pučanstvo je uvijek nasmiješeno, ljubazno i uslužno, čak i u 6h ujutro, što meni ponekad žešće ide na neku stvar pa sam ovdje zaradio nadimak Grumpy. Niti jednu državu ne možeš upoznati ako nisi živio i radio s njenim žiteljima, dva tjedna turistički je samo razgledavanje. Ja sam, recimo, dobro upoznao ovdašnji zdravstveni sustav u dvije godine.
U ljekarni me već znaju po imenu. Zbog upale grla su mi uvalili Champix kako bih prestao pušiti pa sam na kraju od tih tableta konačno stvarno poludio, a kao nagradu sam si kupio naočale za čitanje jer su mi zeznuli vid. Pušim i dalje. Kasnije sam za grlo dobio antibiotike. Zabila mi se špranja u prst pa sam završio na operaciji jer sam zakurio na 40˙C, a prst mi je izgledao kao oveća tikvica. Ugrizao me i pauk White tail (jedna od rijetkih otrovnih životinja na NZ-u) pa sam otrovan još tri dana radio dok nisam otišao na hitnu. Dobio sam antibiotike i tetanus. Od tetanusa sam dobio reakciju pa sam opet završio na hitnoj sa visokim tlakom. Dobio sam neke tablete i kupio tlakomjer. Prije mjesec dana mi se u grlo zabila pileća kost. Nakon tri tjedna sam završio na hitnoj. S hitne su me poslali u bolnicu na hitni odjel. Gurali su kameru kroz moj nos u moje grlo, jedno prekrasno iskustvo. Bio sam i na x-rayu. Ovdje ti ne daju pancirku kad si na rentgenu, imaju nove strojeve. Nisu izvadili jer vide samo komadić nečeg bijelog u grlu i misle da se ranica kalcificirala pa bla, bla. Ok.. Otišao doma i nakon tjedan dana se se upalilo, dobio sam antibiotike. Što god da ti je, dobit ćeš antibiotik, Kiwiji sve liječe antibioticima. Kost mi je i dalje u grlu. Nema participacije, svaki posjet liječniku je izbijanac od 50 ‘baksi’ s računa.
Novi Zeland je skup, jako skup. Kutija pljugi je 125 kn, a vrećica duhana košta kao i pun tank benzina. Kuhinja im je tiha jeza jer su se sve svjetske kuhinje ovdje ispremiješale pa tako ananasa ima u svačemu: sendviču, pizzi, kolaču, juhi, mesu… svugdje. Više nikada neću pojesti ananas.
Cijene stanovanja su astronomske, mene mjesečni najam stana košta 10 000 kn bez režija, a stan mi je ono… Ja ga zovem koliba.
Netko je Novi Zeland nazvao zemljom dugog bijelog oblaka. NZ je zemlja oblaka i svaki oblak je kišni oblak. Stalno nešto puše i usred zime mi na livadi rastu maslačci i tratinčice. Imaju par dobrih vrsta piva, a ako poželite negdje zaista nešto dobro pojesti, idite u pub.
Zetovci su isti kao i doma, s tim da ovima ovdje još moraš i mahati da stanu inače te ne doživljavaju. Samo jednom sam se vozio u busu.
Ribičija je odlična, zaista odlična. Velim, ljudi su susretljivi, vole čudne likove, opušteni su i rado će vam pomoći. Ovdje još uvijek drugi vozač odmah stane ako ti je auto krepao na cesti. Boli ih dupe za ostatak planete jer su svjesni da su negdje daleko od svega. Svi su dobrodošli i očekuje se da uzvratite istom energijom. Prihvatit će vas kao svoga i to iskustvo nećete nikada zaboraviti.
Samo ako idete ovdje na tulum ponesite svoju cugu. Glupa kiwi pravila.
Autor: Igor Štanfel Datum objave: 09.08.2016.
