Čast mi je i zadovoljstvo odraditi svoj prvi intervju, doduše pomoću mobilnih uređaja, ali ipak, povod je toliko zanimljiv i bitan da nisam htio čekati vrijeme da se sretnemo. Predstavljam vam moju, s ponosom to mogu reći prijateljicu, pjesnikinju i njegovateljicu. Ime joj je Vesna Andrejić Mišković.
Povod našoj prepisci najava je njene nove knjige, poeme „Urlichov urlik“. U moru napisanoga o njezi, njegovateljima i njihovim klijentima Vesna se izdvaja pristupom. Opisati demenciju iz vizure muškarca a opet toliko slojevito i upečatljivo, to polazi za perom samo posebno talentiranim i dovoljno produhovljenim osobama a Vesna je upravo to.
Znajući nju i njen opus, životni put i početak rada u njegovateljstvu, mogu reći da je ovo najbolje, najdublje i ako u kontekstu poezije možemo govoriti kao o nečemu opipljivo korisnom, onda je ovo nešto zbilja korisno.
Vesna živi i radi na relaciji Slavonski Brod – Karlsruhe. Želio sam da nam se kroz odgovore na pitanja što je moguće bolje predstavi.
Gdje si rođena?
— Rođena sam u Kruševcu u Srbiji a odrasla u Trsteniku, pitoresknom gradiću na obali Zapadne Morave. Vrlo mlada sam se udala i stvorila obitelj u Slavoniji, točnije u Seocu kraj Nove Kapele, tu sam živjela osamnaest godina ali suprugovom smrću, odlučujem se preseliti zbog traženja posla, prvo u Požegu a zatim u Slobodnicu i konačno u Slavonski Brod, gdje i sada živim.
Od kada pišeš poeziju?
— Počela sam pisati pjesmice od djetinjstva, svoju prvu pjesmu sam napisala kad sam imala deset godina. A izlazile su u dječjim i školskim časopisima. Imala sam faze pisanja i nepisanja. Ozbiljnom pisanju pristupila sam 2013. godine i od tada pišem konstantno. Najbolje sam se pronašla u pisanju refleksivne poezije, mada pišem i duhovnu, ljubavnu, haiku a također i prozu.
Koliko si zbirki pjesama izdala?
— Prvo ću spomenuti oko 300 međunarodnih i zajedničkih zbirki i zbornika kao i nekoliko antologija u koje sam uvrštena. A sama sam izdala svoje dvije samostalne knjige. Prva je objavljena 2014. godine i nosi naslov “U sobi zrcala”, druga je tiskana 2018. godine i zove se “U dosluhu s nebom”. Treća još nije izašla iz tiska zvog tehničkih problema ali nadam se, uskoro će izaći i ona, jedino još dvojim oko naslova.
Koliko si nagrada osvojila?
— Osvojila sam preko šezdeset nagrada koje uključuju sve moje ljubavi: za haiku, poeziju slobodnog stila kao i za prozu.
Gdje si i što radila do njegovateljskog posla?
— Moram priznati, ne mogu se pohvaliti nekim visokim obrazovanjem. Prvo sam trgovac ali radila sam i kao pomoćni bravar i kao knjigoveža. Zatim su došli na red njegovateljstvo i tečajevi jezika. Sada trenutno učim ekonomiju i nadam se da ću do kraja godine moći reći da sam ekonomistica. U biti, s godinama i svojim sazrijevanjem počela sam se izgrađivati i upijati sve što mi je dostupno i što sam u mladosti propustila. Tako da iz prve ruke mogu reći, godine nisu prepreka za učenje i trebamo dati sve od sebe i učiti sve dok živimo i osjetimo zadovoljstvo u tome.
Zašto si izabrala baš njegovateljstvo?
— To je neki unutarnju poriv ili ga imaš ili ne (to povezujem i sa poezijom). Osjetila sam to kao potrebu da dajem sebe onima kojima je pomoć najpotrebitija a to su upravo stariji i nemoćni, kao i da sam osobno potpuno spremna, sposobna i puna empatije da im olakšam život i koliko je moguće učinim sretnim. Tako da sam spojila tu svoju unutarnju potrebu za davanjem sebe i pomaganjem, ali uz to i potrebu za zaradom da mogu uzdržavati svoju obitelj. Na žalost, jedno bez drugog ne ide.
Što sljedeće imaš u planu izdati?
— Sljedeća knjiga je skoro gotova a bazira se na mom iskustvu radeći sa dvoje dementnih klijenata. To je bio moj prvi susret s demencijom i moje vatreno krštenje na ovom poslu. To je ciklus od dvadeset poema pisanih u muškom licu, gdje se ja, u liku Ulricha obraćam svojoj pokojnoj ženi. Govoreći joj koje sam nepodopštine napravio i čime sam ponekad plašio svoju njegovateljicu ali i svoju borbu s bolešću, do svog konačnog kraja. Nadam se, bit će poučno štivo i budućim njegovateljicama, svima koji su imali ili će imati doticaj sa dementnim bolesnicima ali i struci. Završen je i prijevod na njemački jezik. Tako da imam zakazan razgovor sa izdavačem ovdje u Njemačkoj.
Kakva su ti iskustva u poslu?
Prvo sam spomenula vatreno krštenje. Znači, ne znajući u što se upuštam, krenula sam na svoju prvu štelu. Da, bilo je teško ali sam tvrdoglava i uporna i do zadnjeg atoma snage nisam željela odustati. Dani i dani, noći i noći bez sna, u strahu i za bolesnika i od bolesnika. Ali nakon osam mjeseci sam odlučila preći u njemačku firmu (zahvaljujući kolegici) i došla u Karlsruhe. Dobila sam predivnu baku i primljena sam u njenu obitelj od sveg srca.
I s tom mojom dragom bakom sam bilo oko osam mjeseci, na žalost je umrla. Ali sam ostala u prisnom odnosu sa njenom širom familijom. Blagoslovljena sam tim iskustvom. Nakon toga je došao još jedan klijent, na žalost i on preminuo ali sam u kontaktu i sa njegovom obitelji pa još jedan klijent, koji me je potakao da pišem jer je on na moju sreću književni kritičar… I tako idem dalje bogatija za stečena nova prijateljstva, saznanja i iskustva, jer svi klijenti su individue same za sebe, različitih misaonih i tjelesnih mogućnosti. Tako da radeći s njima i ja učim.
Koji su ti planovi vezani uz profesiju?
–– To je za sada teško pitanje, znam da njega 24 sata, nije neko dugoročno rješenje (jer htjeli priznati ili ne, trošimo se u svakom smislu te riječi). Previše obaveza, premalo odmora, zatvoren prostor… Radit ću ovaj posao dok budem mogla ali sve je otvoreno za ubuduće. Znam samo da se vidim u budućnosti u ovom gradu i u ovoj zemlji, jer mi je ponudila bolji život, moju svijest podigla na viši nivo i želim tu ostati, nebitno kojom se profesijom bavila, želim napredovati, želim se usavršavati. Trenutno ekonomija, kasnije ćemo vidjeti ali kao moj najveći nedostatak vidim moje slabije znanje njemačkog jezika. Govorim nivo A2 i polako ga proširujem ali sam svjesna da ne govorim ispravno i da mi klijenti, gledaju kroz prste jer improviziram i sve okrećem na šalu. Znači, vapim za urgentnim učenjem pravilnog njemačkog, jer je to stepenica koju trebam prvu preskočiti da bih mogla preći na drugu. Ali još sam ja “mlada”, tek mi je pedeset sedam…
Za kraj, po odabiru autorice poklanjamo vam jedan dio poeme.
DANAS JE SASVIM OBIČAN DAN, LUISE (VII)
Draga moja Luise,
ova žena što je tu,
ponekad mi stvarno
ide jako na živce.
Evo, opet mi ne da ključeve!
Skriva ih po džepovima
i čuva kao Sveti Petar!
Znam, reći ćeš da mora
i da odgovara za mene.
Čudna je ona, Luise!
Nikad nije povisila ton!
A da znaš,
koliko sam je plašio i nervirao.
Samo me toplo pogleda
i pogladi po rame
i kako da se ljutim onda na nju!?
Ali otkrit ću ti tajnu!
Vidio sam strah u njenim očima
Boji se! Ona se boji!
Posebno, kad vidi da razbijam stvari!
Zaključava svoj kat
i ne da da ulazim gore.
Jednom sam uspio ući.
Samo da joj malo razbacam stvari.
Ha ha ha…
Koliko se samo prepala.
Obećavam ti, neću više!
Makar ti, Louise znaš<
da nisam nikad bio opasan,
samo malo djetinje nestašan.
Ali, ona ne zna!
Evo, gledam sada,
Maria pravi gluposti…
Opet ima halucinacije.
Vodi ovu ženu za ruku
i pokazuje joj nepostojeće ljude.
Jadna žena!
Što će s njom!
Na momenat je otvorila vrata
i pravi se da izbacuje
nepozvane goste van…
Ne znam bih li se smijao ili plakao.
Jadna Maria…
Danas je ipak
jedan sasvim običan dan,
draga moja Louise.
Autor: CroExpress, Stjepan Poljaković Datum objave: 10.03.2022.
