Autor: Gojko Borić
Njemačka književnica hrvatskoga podrijetla Marica Bodrožić (Svib, 1973.) poznata je i u Hrvatskoj preko prijevoda svojih pripovjedaka pod naslovom ‘Tito je mrtav’. Živi u Berlinu, piše novele, romane, eseje i pjesme.
Čim se pojavila u vrlo zahtjevnom njemačkom književnom životu odmah je opažena kao rasna stilistica, njezin njemački ničim ne podsjeća da ima ‘migrantsku pozadinu’, kako se birokratskim jezikom nazivaju autori čiji su roditelji doseljenici. U svojim prvim novelama Bodrožić je i nekim temama bila povezana sa svojim rodnim krajem u Dalmatinskoj zagori na granici s Hercegovinom. Ovdje moramo primjetiti da ona, ali i njezin nakladnik, ističu kako je rođena u Dalmaciji koja, citiramo, ‘sada spada u Hrvatsku.’ Pa zaboga Dalmacija je kolijevka hrvatske državnosti od vremena narodnih vladara, preko Austro-Ugarske, (bila je dio Trojednice ili na njemačkom Dreieinige Königreich), potom Banovine Hrvatske
NDH (barem jednim dijelom), socijalističke Hrvatske pa do sadašnje Republike Hrvatske. Mislim da je to dalmatinovanje posve suvišno. U romanu o kojemu govorimo Bodrožić se žali kako je ‘fašizam prodro u moju Dalmaciju’. Ne znamo što to znači, pa radnja romana se zbiva u vrijeme današnje, fašizam pak mogao je trovati njezin zavičaj samo u doba kad su nad njim upravljali Talijani i, recimo uvjetno, ustaše, a oni su bili u manjinu u inače naveliko partizanskoj Dalmaciji. Isto vrijedi i za imena glavnih protagonista Bodrožićkina romana, Nadežde i Ilje, jer to nisu ni dalmatinska, a niti bosanska imena, nego ruska, a zašto ih je autorica odabrala možemo samo nagađati, osim ako je mislila na Nadeždu Mandelštam, suprugu ruskoga pjesnika Osipa Mandelštama, koja je strašno patila zbog njega kao žrtve staljinističkoga bezakonja, no to nema nikakve veze s ovim romanom.
Radnja romana ‘Das Gedächtnis der Libellen’ (Sjećanje libela) nevelika obujma od 253 stranice prilično je jednostavna i u prvi mah ne baš originalna. U njemu se govori o djevojci Nadeždi koja je nevjerojatno, gotovo do opsjednutosti zaljubljena u oženjena muškara Ilju. S njim ima dijete. On se ne želi rastati od svoje supruge premda voli Nadeždu. Tipična muška (ne)logika. Oboje su intelektualci i ljudi koji poznaju veliki svijet, ali ipak ne mogu se oduprijeti svojoj konzervativnoj prošlosti. Ona, Nadežda, putuje iz Berlina u Amsterdam da se sastane sa ‘svojim’ Iljom i ponovno ga ‘osvoji’, koristeći za to i neke izrazito ženske atribute, sve do previsokih potpetica. No Ilija se odnosi prema njoj s nekom čudnom ravnodušnošću. I uopće, njegov lik je prilično plošan. Nadežda doživljava ljubav nevjerojatno intezivno. U opisivanju ljubavnih muka koje su istodobno veliki užici, Bodrožić je na vrhuncima svoga stvaralaštva. U bezbroj varijacija možemo ‘sudjelovati’ u ovim slatko-gorkim doživljavanjima jedne beizizgledne ljubavi. Možemo bez pretjerivanja reći da je Bodrožić u ovom romanu opisala tipično žensku sudbinu, jezikom ženskoga pisma u najboljem smislu riječi i velikim virtuozitetom na njemačkom jeziku, kakav rijetko susrećemo i kod rođenih Nijemaca. Možda je baš njezino nenjemačko podrijetlo uzrok njezinu jezičnom njemstvu.
Osim Ilje čiji su postupci spram Nadežde, rekli bismo, očekivani, u Nadeždinu okolišu nalazimo njezinu prijateljicu iz Sarajeva Arjetu koja je neka vrsta njezina racionalnoga alter ega kao i njezinu tetku Filomenu (napokon dalmatinsko ime!) koja joj je mudra savjetnica. Obje žene Arjeta i Filomena figuriraju kao povezice s krutom zbiljom koju Nadežda ne želi prihvatiti. Njemačka izreka glasi kako ljubav čini ljude slijepima, i tu je tvrdnju Bodrožić vrlo vješto ukomponirala u djelovanje glavne junakinje svoga romana. Teško je tražiti uzroke Nadeždinim postupcima jer kako smo negdje pročitali: ljubav se može smatrati i svojevrsnom bolešću (?). Liječnici, navodno, mogu mjeriti nenormalne fizičke promjene kod nadasve zaljubljenih ljudi. Unatoč tome tema ljubavi u svim vrstama umjertnosti vječna je i neiscrpiva.
U romanu Marice Bodrožić ljubav je jedna velika, iracionalna i neuništiva snaga koja pri kraju pokreće Nadeždu da dođe do spoznaje kako se mora oprostiti od idola svoje ljubavi, od svoje prošlosti. I tek nakon toga dolazimo do mogućih korijena njezine opsjednutosti, do gubitka obitelja, oca i majke koji su jednoga dana otišli u sjevernu Ameriku, isto kao i djed i baka, a da ona, Nadežda, nije znala objasniti taj nagli bijeg. Otac je sakupljao i usmrćivao libele nabadanjem na igle, pohranjivajući ih u kataloge, što je kod Nadežde izazivalo strahove tako da u svojoj dječjoj fantaziji govorila kako je otac ubijao djecu.
Boravivši jednom u Americi ona čak nije htjela posjetiti roditelje, iako je boravila u istom gradu. Psiholozi bi njezinu pomamu za jednim snažnim muškarcem mogli protumačiti kao traženje nadmojestka za nevoljena oca. Bodrožićki je sjajno uspjelo opisati hladnoću roditelja i dovesti je u vezu s toplinom ljubavnika, koja to ipak na kraju krajeva nije, tako da su svi njezini odnosi s najvažnijim osobama njezina života opterećeni ljudskom nedostatnošću i manjkom životne perspektive. Nadežda nalazi smirenje u svakidašnjici jedino u druženju s Arjetom, i to u Parizu, koji za njih dvije nije grad ljubavi nego površnog prijateljovanja na čemu im ne možemo zamjerit jer njihove domovine su daleko, današnjica je sve, prošlost je uglavnom neugodna, zapravo neprevladana i time opterećujuća i kad je privremeno zaboravljena.
Bodrožićkin roman vrhunsko je prozno djelo o temi koju su književnici varirali na bezbroj načina, a da ona u tome velikom mnoštvu nalazi svoje prepoznatljivo mjesto govori o kakvoći nje kao književnice u jednoj snažnoj literaturi, u kojoj nije lako izboriti položaj koji se cijeni i poštuje, kao što smo se osvjedočili čitajući isključivo pohvalne recenzije njezina romana.
Datum objave: 23.08.2014.
