Napustila nas je zauvijek „Bajka, hrvatska majka“, kako su ju iz milja zvali njeni poznanici, jer je bila veliki hrvatski domoljub i majka svoje djece za koji je žrtvovala cijeli svoj život. Bila je neponovljiva hrvatska žena kakva se rađa samo svake stote godine. Ja sam imao tu čast, da zajedno sa mojom suprugom Darinkom budem njen prijatelj i prijatelj obitelji Milić iz Zagreba sa brojnim članovima, na čelu sa Blaženkom Milić i suprugom Stjepanom Milićem.
Blaženka Milić, rođene Cigić, rođena je 7. rujna 1939. u Mostaru, a umrla je nakon teške bolesti 7. rujna 2021. u Zagrebu. Blaženka Cigić udala se 1964. za Stjepana Milića. Vjenčali su se u „njezinoj“ franjevačkoj crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru 15. kolovoza 1964. Njen prethodni i kasniji život nije bio lagan, pa ipak je dobila nadimak „Bajka“ po napisu glazbenog publicista Davora Schopfa u monografiji „Primadona Blaženka Cigić Milić – život kao bajka“.
Još u vrijeme svoje rane mladosti kao đak u mostarskoj srednjoj stručnoj učiteljskoj školi pokazivala je izrazite znakove glazbene nadarenosti. To su brzo uočili brojni učitelji glazbe. Prvi su joj glazbeni učitelji u Mostaru bili, časna sestra Gaudiencija i fra Stanko Vasilj. Pjevanju ju je nastavila učiti profesorica Milka Padovan, te ju je nagovorila da 3. ožujka 1961. ima svoj prvi javni nastup na pozornici mostarskog Narodnog pozorišta u ulozi Petrice u glazbenom igrokazu „Đerdan“ Jakova Gotovca, te se taj dan službeno smatra početkom Blaženkine umjetničke karijere.
Njen daljnji glazbeni obrazovni put bio je vijugav i vodio ju je kroz mnoge gradove i države. Po završetku srednje glazbene škole u Mostaru položila je prijemni ispit i nastavila studirati solo pjevanje na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu u razredu prof. Lava Vrbanića. Početkom siječnja 1967. diplomirala je sa odličnim uspjehom, pa joj je prof. Vrbanić omogućio poslijediplomski studij u njegovom razredu na Glazbenom konzervatoriju u New England Conservatory of Music u Bostonu. Nastavila se usavršavati na Međunarodnoj ljetnoj akademiji Mozarteum u Salzburgu, također u klasi Vrbanića. Zatim ju put vodi u Hrvatsku gdje je godine 1969. Blaženka Milić kao solistica primljena u Operu HNK u Zagrebu gdje je 20. siječnja 1970. debatirala kao Zorka u Porinu Vatroslava Lisinskog. Od tog nastupa pa na dalje na pozornici HNK u Zagrebu pjevala je najteži sopranski repertoar i ostvarila je više od 50 glavnih opernih uloga.
Unatoč skrbi za svoju obitelj i djecu, od kojih su se dva blizanca rodila sa velikim tjelesnim manama i bez njene skrbi i skrbi supruga Stjepana ne bi mogli živjeti, nastupala je i u inozemstvu, Stuttgartu, Mannheimu, Torinu, Ženevi, Brnu, Istočnom Berlinu, Kijevu, Moskvi i Salzburgu. Rado je nastupala i na uglednim hrvatskim festivalima kao na primjer Varaždinskim baroknim večerima ili zagrebačkim Večerima na Griču. Pjevala je zajedno sa suprugom Stjepanom u zboru zagrebačke katedrale.
Surađivala je sa mnogim poznatim dirigentima, primjerice sa Lovrom von Matačićem, Mladenom Vašićem, Milanom Horvatom, Mirom Belamarićem, Vladimirom Benićem, Inom Perišićem, Igorom Gjadrovom, Vjekoslavom Šutejom, Nikšom Berezom, i drugima. Preopširno bi bilo nabrajati sve operne uloge i opere u kojima je Blaženka Milić pjevala i imala glavnu ulogu. To isto vrijedi i za nagrade. Spomenimo samo djelić njih iz ogromne skupine: Medalja Davidovog Grada Jeruzalema, nagrada Milka Trnine, nagrada Grada Zagreba, medalja Grada Mostara, Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Četrdesetu obljetnicu umjetničkog rada i 55 godina stalnog pjevanja u crkvi obilježila je svečanim koncertom „Veliča duša moja Gospodine“ 26. lipnja 2001 u zagrebačkoj katedrali. Na pozornici zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta nastupila je posljednji put 13. prosinca 2002. kao Anna u Verdijevoj operi Nabucco.
Mnoge su snimke vokalne izvedbe Blaženke Milić pohranjene u arhivu Hrvatske radio televizije, a neki od snimaka objavljeni su na gramofonskim pločama i kasetama. Neke Božićne pjesme i dječje pjesmice snimila je zajedno sa svojom kćerkom Margaretom, također opernom pjevačicom.
Moja supruga i ja održavali smo prisne prijateljske veze sa obitelju Milić. Stjepan Milić bio je moj vojni drug na odsluženju vojnog roka u Beogradu, od kod nas vežu brojne uspomene. Obojica smo bili sumnjivi vojnoj komandi pa su nas uhodile razne uhode i doušnici Vojne obavještajne službe, porijeklom iz Zagreba. Bajka nam je pjevala meni i supruzi na vjenčanju „Ave Mariju“. Na misi zadušnici za moju pokojnu majku, bili smo sami nas dvoje, moja supruga Darinka i ja, i u mislima u jednoj crkvi u Zagrebu gdje smo se molili za spokoj duše moje majke, kad se kroz praznu i ogromnu dvoranu crkve pronese snažan i ugodni sopran glas Blaženke Milić. Ponovno je pjevala „Ave Marija“. Nije nas zaboravila. Došla nas je tješiti u tužnom času.
Kad god smo doputovali u Zagreb, posjetili smo ju u njenom domu u Jurjoj Vesi. Počastila nas je izvrsnim baklavama koje je sama ispekla. Nije čudo, bila je „mostarka“ i kod kuće je često sa majkom pekla baklave. Bračni par Milić posjetio nas je i u Njemačkoj kad su bili na gostovanju. Spavali si kod nas u stanu. Bajku i njezinu kćerku Margaretu doveo sam u Stuttgart da pjevaju, što mi je odavno bila želja. Pjevale su na nedjeljnoj, hrvatskoj Svetoj misi u Sant Eberhardt katedrali u Stuttgartu. Bile su oduševljeno primljene. Drugi nastup imale su na „Glazbeno-literarnoj“ večeri u radio i televizijskoj postaji SWR Stuttgart koju sam ja kroz više od jednog desetljeća organizirao u ime Hrvatske Kulturne Zajednice Stuttgart. I tu su bile od njemačke i hrvatske publike oduševljeno primljene.
Doživjeli smo sa Bajkom i brojne šaljive zgode. Da spomenem samo jednu od njih. Na poziv HKZ Bietigheim u Njemačkoj, pjevali su i hrvatski operni pjevači, Blaženka Milić i također sada pokojni Krunoslav Cigoj. Poslije priredbe, Blaženka Milić stajala je vani pred zgradom na svježem zraku i razgovarala sa mojom suprugom i sa mnom. U međuvremenu je HKZ isplatila honorar obojici pjevača na ruke Krunoslava Cigoja jer Blaženku Milić nisu mogli naći. Kad se ona sjetila da pođe po honorar, rečeno joj je da su oni sve isplatili Cigoju. Ona je sva uzrujana dotrčala do nas i uskliknula: ‘Joj meni, „Cigo“ je nestao sa mojim honorarom. Što ću sada ja? Badava sam putovala u Njemačku.
Krunoslav Cigoj spavao je u nepoznatom hotelu, a Blaženka kod nas u stanu. Ostali smo u razgovoru ispred dvorane gdje se održavala priredba i tješili Blaženku Milić, da će joj sigurno u Zagrebu Cigoj predati njezin dio honorara. No, nije bilo tako. Krunoslav Cigoj se vratio pred dvoranu i tamo zatekao nas. Dao je Blaženki njen ugovoreni honorar i prekorio ju, što nije sa njima čekala da im domaćini isplate ugovoreni novac. Da nije bilo njega, tko zna gdje i od koga bi kasnije njih dvoje morali potraživali novac.
A sad nema ni jednog ni drugog. Otišli su na drugu svijet da im svevišnji isplati honorar za učinjena dobra djela na ovom svijetu. Bajka ih je učinila bezbroj. Ona kaže: Zahvaljujući svojoj čvrstoj vjeri uvijek sam išla naprijed. Suprug Stjepan i ja uvijek smo željeli djecu. Nakon liječenja od neplodnosti, porodila sam sina Joška, kći Margaretu, blizance sa cerebralnom paralizom i tetraperezom Marka i Lovru, da bi sa 43. godine rodila sina Petra. Život sa petero djece i nastupom u operi nije bio jednostavan. Nisam imala idealne uvjete za rad. Svoje učenje prilagođavala bi brizi za bolesne blizance, koji su bili kao vlak bez voznog reda. Svakodnevni život odvijao se uz malo sna, puno bdijenja i uz puno pomoći moje predivne svekrve Elizabeta Milić i supruga Stjepana. Nije mi žao što nisam otišla u inozemstvo. Veoma sam sretna i ponosna što sve svoje kvalitete poklanjam Bogu i i domovini, što sam karijeru i obitelj ostvarila u Hrvatskoj.
Mi svi koji smo ostali na ovom svijetu molimo se Bogu – daj joj Bože zasluženi mir, i spokojstvo jer je unatoč radnom uspjehu, dovoljno pretrpjela na ovom svijetu. Iako ju nema više među nama, Bajka je ostala hrvatska majka!
Autor: Ivan Ott Datum objave: 12.09.2021.
