U hrvatskoj publicistici obično se govori o iseljenicima i onda kad je riječ o političkim emigrantima što se može objasniti strahom posijanim još u komunističkoj Jugoslaviji koja je sve političke emigrante proglašavala fašistima i time kriminalcima koje je UDB-a nemilice tamanila, brojčano više nego sve ostale tajne službe komunističkih država svoje sunarodnjake.
Tek s velikim zakašnjenjem i službeni su jugoslavenski propagandisti morali priznati da je hrvatska politička emigracija imala barem solidne publikacije pa se tako Miroslav Krleža pohvalno izjasnio o „Kušanovoj Novoj Hrvatskoj kao štivu protiv kojega se teško boriti“ koje ipak, po njemu, „ne reflektira objektivno stvarnost u Jugoslaviji“; a što je smio drugo reći?
Ovo nam pada na pamet u povodu vijesti Hine da je 30. rujna u Stockholmu preminuo mag. Branko Salaj, bivši savjetnik predsjednika Tuđmana, ministar za informiranje Vlade narodnog jedinstva, veleposlanik u Parizu i Haagu i direktor Hinae, a u emigraciji jedan od suradnika „Nove Hrvatske“ i pokretač i urednik „Poruke slobodne Hrvatske“, dvaju uz „Hrvatsku Reviju“ najkvalitetnijih emigrantskim publikacija.
Branko Salaj spada među one hrvatske političke djelatnike koji su bili uspješni u stranoj sredini pa su nakon povratka u Hrvatsku ostvarili svoj „hrvatski san“, ali ne potpuno, primjerice smatralo se da je Salaj mogao biti dobar ministar vanjskih poslova no to mu nije uspjelo postati jer se radi opravdanih razloga nije htio odreći svoga švedskoga državljanstva. Danas je u Hrvatskoj i šef vojno-obavještajne službe francuski državljanin pa to nikoga ne smeta, a jednom smo američkom senatoru čak nudili položaj predsjednika vlade no to je Bijela kuća odbila.
Salaj je ipak ostvario svoj „hrvatski san“
Branko Salaj je bio uspješan kao stručnjak u građevinarstvu ali i publicist, primjerice s poljoprivrednim temama koje su što je dulje djelovao bivale sve kvalitetnije. Bio je i ministar informiranja no ipak me je poslušao kad sam mu rekao da takva „ministarstva istine“ (Orwell) imaju samo autoritativne i diktatorske države pa je to ministarstvo tiho ukinuto. U Hinu je unio red i rad, pokušavši od te amaterske družine stvoriti profesionalnu ekipu no to mu nije potpuno uspjelo. Kao veleposlanik u nama nesklonoj Francuskoj i nizozemskome Haagu, u kojemu se procesuiralo protiv hrvatskih junaka Domovinskoga rata, Salaj je postigao najviše što je mogao o čemu se nije javno razgovaralo pa sam ga savjetovao da o tOme objavi svoja sjećanja što je odbio. Šteta!
Kao politički emigrant Salaj se odlikovao pametnim stavom da emigranti moraju poštivati zakone zemalja koje su im dale utočište te svojim publicističkim djelovanjem na hrvatskom jeziku i jeziku države u kojoj žive šire istinu o hrvatskoj borbi za slobodu, demokraciju i neovisnu državu, što mu je u švedskom okruženju često uspijevalo. Salaj je u Švedskoj izdao obimnu knjigu Franje Tuđmana na njemačkom jeziku o „Nacionalizmima u Europi“ u kojoj je prvi hrvatski predsjednik nastojao dokazati kako je hrvatska borba za neovisnost sasvim u skladu sa sličnim nastojanjima niza manje priznatih europskih nacija. Knjiga je izašla u inozemstvu na engleskom, njemačkom i hrvatskom jeziku.
Vrstan novinar Pavlinić spriječen u radu na afirmiranju Hrvatske
Samo tjedan dana prije smrti B. Salaja, u Londonu je preminuo hrvatski novinar, teolog i slikar Vladimir Pavlinić ( 1929.-2022.) koji je prije dolaska u emigraciju bio pokretač i gl. urenik „Glasa Koncila“, te najbolje publikacije suvremenog hrvatskoga katolištva. Pavlinić je kao mladi čovjek bio izvrgnut progonima jugkomunističkoga režima, tamujući kao đak i vojnik, da bi preko Beča otišao u London gdje se priključio uredničkoj ekipi Kušanove „Nove Hrvastske“.
Pavlinić je bio svećanik no laicizirao se, oženio i sa svojom vrijednom i pametnom suprugom odgojio sinove koji mu mogu biti na ponos. Kao novinar Pavlinić je objavljivao izvrsne tekstove nastojeći u ulozi urednika dovoditi i svoje suradnike na sličnu kvalitetnu razinu. Bio je i nadareni slikar, a zahvaljujući svojoj grafičkoj vještini uspio je od jedne švedske putovnice napraviti dokument za dr. Franju Tuđmana koji je s njim deset godina prije nego što je dobio službeni jugoslavenski pasoš, (!) tajno putovao Europom nastojeći pridobiti hrvatske emigrante da se pametnije angažiraju u domovinskoj borbi za državu, slobodu i demokraciju.
Vrativši se iz Londona u Zagreb Pavlinić je radio u ministarsvu vanjskih poslova na izdavanju publikacija na engleskom jeziku no to je očito nekome smetalo pa je prestao raditi u Ministarsvu posvetivši se djelovanju slobodnog novinara u Rađinoj „Udruzi za domovinu i dijasporu“ i neovisnom „Tjedniku“ Krste Cviića. U Hini je radio kao instruktor izdavši knjigu „Stil i jezik novinara“. Ušavši u mirovinu Pavlinić se vraća u London u kako je rekao „drugu emigraciju“. Nije bio zadovoljan razvojem hrvatske demokracije, ali tu nije bio osamljen.
Univerzalni publicist Rađa prerao umro i naknadno slavljen
Zasigurno među najmarljivije ali i tematski najrazličitije hrvatske novinare i publiciste u emigraciji spadao je dr. Tihomil Rađa rođen u Sinju god. 1928., umrijevši u švicarskom Sionu god. 2002. Rađa je rano došao pod udar jugokomunističkoga režima kao 15-togodišnjak (!) samo radi svoga članstva u Ustaškoj mladeži radi čega je odležao osam godina u zatvoru. Nakon puštanja na „slobodu“ bio je u rodnom Sinju izvrgnut zlostavljanju pa je pobjegao u Austriju, u Graz, gdje se spojio s tamošnjim hrvatskim studentima no ubrzo je dobio doduše „mršavu“ švicarsku stipendiju zahvaljujući kojoj je završio studij političkih znanosti u Fribourgu, doktoriravši u Londonu.
Radio je u utjecajnoj instituciji Savezu švicarskoga urarstva, ali i pisao za razne njemačke i hrvatske publikacije. Bio je suosnivač londonskog Kušanova „Hrvatskog biltena“, kasnije „Nove Hrvatske“ i na posljedku „Poruke slobodne Hrvatske.“ Rađa je izvrsno obrađivao ekonomske teme ali paralelno s time pisao sjajne književne osvrte i putopise, dakle rijedak „univerzalni“ talent jednog sveobuhvatnoga intelektualca. Kasnije se u emigraciji angažirao u Hrvatskoj Seljačkoj Stranci čiji je dopredsjednik postao kratko vrijeme u domovini s kojega su ga položaja izgurali neki bivši komunistički aparatčiki maskirani u demokrate.
Osnovao je „Udrugu za domovinu i dijasporu“ koja je izdavala zanimljive političke brošure, organizirala predavanja i emitirala diskusije preko jedne privatne televizijske postaje u Zagrebu. Rađa se razočarao u stanje nedovršene demokracije u Hrvatskoj, pa se teško obolivši vratio u Švicarsku gdje je prerano umro. O Rađi je prije deset godina održan znanstveni seminar sa sudionicima iz Hrvatske, Švicarske, Francuske i Engleske a referati su objavljeni u skromnoj knjizi godinu dana kasnije. U Sinju mu je postavljeno poprsje u parku zaslužnih građana. U povodu smrti prijatelja T. Rađe objavio sam u Vijencu ( br. 500., 2. svibnja 2013. ) opširan članak o njegovu djelovanju kao ekonomskog analitičara, političara i književnika.
Jakša Kušan dva puta onemogućen da izdaje svoje novine u Hrvatskoj
Ne samo u domovinskoj nego i u emigrantskoj publicistici ime Jakše Kušana ( Zagreb, 1931.- Zagreb 2019.) mora biti zabilježeno zlatnim slovima. Kušan je od samog dolaska u emigraciju bio novinar „od pete do glave“. Dok smo mi njegovi prijatelji i suradnici paralelno radili u svojim zvanjima, on se isključivo posvetio novinarstvo, ponajprije kao glavni urednik šapirografiranog „Hrvatskoga biltena“ (1959.) i kasnije „Nove Hrvatske (1959.) koja je izlazila kao mjesečnik da bi nekoliko godina kasnije postala polumjesečnikom sve do pada komunizma u Hrvatskoj u koju se Kušan vratio krajem 1990. u namjeri da u domovini osnuje istoimeni list što mu nije uspjelo isto tako kao i izdavanje novog „Hrvatskoga tjednika“.
Prema nekim poluslužbenim informacijama Kušana su u tome spriječili „domaći mangupi“, ljudi vjerni bivšem režimu s demokratskijm maskama. Potpisnik ovoga članka uvjeravao ga je riječima da je emigracija bila više moralni nego politički podhvat i da u postkomunističkoj Hrvatskoj i nije mogao očekivati bolji tretman.
Za razliku od ostalih emigrantskih publikacija, tu je iznimka Nikolićeva „Hrvatska revija“, Kušanova „Nova Hrvatska“ oslanjala se u svome pisanju uglavnom na provjerene činjenice i slobodno komentiranje događaja u domovini i svijetu bez pretjerane „domoljubne“ retorike, ali uvijek imajući u vidu da je krajnji cilj naše borbe za slobodu i demokraciju uspostavljanje neovisne hrvatske države. Taj realizam neki su politički analfabeti označivali „minimalizmom“ pa čak i „jugoslavenstvom“ što se pokazalo jalovim i neučinkovitim jer „Nova Hrvatska“ se naveliko prodavala upravo u slobodnoj Europi u kojoj je živjelo i radili više od pola milijuna hrvatskih gastarbajtera, dakle ljudi koji su poznavali domaće i strane prilike.
U razvoju „Nove Hrvatske“ dogodila su se dva „kiksa“, prvi kad je Jakša zaključio da bi ju trebalo obustaviti jer je domovinski tisak tijekom Hrvatskoga proljeća bio kvalitetniji, no bio je demantiran Titovim državnim udarom u Karađorđevu krajem 1971. nakon kojega je „Nova Hrvatska“ financijski obnovljena postavši dvotjednikom . I drugi put kad su ugledi članovi Uredništva i stalni suradnici (Rađa, Borić, Pavlinić, Salaj ) postavili zahtjev da se pisanje u „Novoj Hrvatskoj“ osim informiranja i osvrta na prošlost proširi na skiciranje političkoga programa buduće demokratske i vanjskopolitički neutralne hrvatske države, čemu su se protivili Kušan i nekoliko njegovih poslušnika, očito smatrajući se u tome podkapacitiranima pa su prije navedeni napustili list osnivavši povremenik „Poruka slobodne Hrvatske“ koji je životario neko vrijeme da bi radi pomanjkanja financijskih sredstava prestao izlaziti pet godina nakon osnivanja.
No Kušan i Rađa bili su toliko rodoljubi da je Rađa i poslije prestanka izlaženja „Poruke“ povremeno surađivao u „Novoj Hrvatskoj“ dok smo mi ostali bivši „porukaši“ nastavili raditi na svojim projektima, potpisnik ovoga članka kao suradnik časopisa „Kroatische Bereichte“ i nakon prestanka njegova izlaženja na internetskoj platformi na njemačkom jeziku Hrvatskog svjetskog kongresa u Njemačkoj „Bulletin“, (izlazila 13 godina sve do ulaska Hrvatske u EUropsku Uniju !).
Kušan se u duboko razočarao u hrvatske političke prilike poslije uspostavljanja Republike Hrvatske, no objavio je svoja novinarska sjećanja u knjizi „Bitka za novu Hrvatsku“ djelujući jedan mandat i kao predsjednik Hrvatske matice iseljenika. Nakon dugog bolovanja preminuo je u Zagrebu 29. srpnja 2019., a da za svoj neumorni politički rad u emigraciji i domovini nije dobio ni jedno odličje ili neko drugo priznanje Republike Hrvatske, u čemu nije osamljen premda je službeni Zagreb šakom i kapom dijelio odličja zaslužnima i nezaslužnima.
B. Salaj je to pokušao ispraviti nekoliko mjeseci prije Kušanova odlaska ali je bio hladno birokratski odbijen u svome ljudskom i patriotskom pokušaju da se Jakši barem pri kraju života oda dostojno priznanje za njegovo životno djelo u uređivanju zasigurno jednog od najboljih hrvatskih emigrantskim časopisa „Nove Hrvatske“.
Službena Hrvatska još jednom je pokazala da više cijeni provokativne bukače i političke pustolove nego skromne i marljive djelatnike na njivi nacionalne političke kulture.
Autor: CroExpress, Gojko Borić Datum objave: 06.10.2022.
