Autor: Zoran Stupar
– Vjerojatno kao i većina novih hrvatskih iseljenika, do samo prije par godina ni na pamet mi nije moglo pasti da ću svoju prelijepu Hrvatsku, za koju sam sam se borio i bio spreman umrijeti, jednostavno morati napustiti i zamijeniti je dalekim sjeverom – započinje svoju priču Luka Marić. On je s obitelji, trbuhom za kruhom, bio prisiljen napustiti Hrvatsku i skrasiti se u švedskom Malmöu.
Kao 17-godišnjak otišao u rat
Danas 38-godišnji Luka rođen je u Slavonskom Brodu gdje se i školovao. Nažalost, došao je rat i školovanje je morao prekinuti. Kao sedamnaestogodišnjak se pridružio Hrvatskoj vojsci; u ratu je teško ranjen. Po završetku rata upoznao je sadašnju suprugu Gabrijelu te su se ubrzo vjenčali i izgradili dom u Slavonskom Brodu. Plod njihove ljubavi su tri kćerkice – Izabela (16), Dorotea (12) i Antonela (4).
– Nitko nije mogao ni slutiti da ćemo svoj dom i život u Hrvatskoj biti primorani napustiti. Tijekom ovih 16 godina zajedničkog života u Slavonskom Brodu uvijek smo se snalazili i nikad nismo bili bez prihoda, nikad se nismo mislili da li ćemo moći sutra djeci dati što za jesti. Sve do prošle godine. Doista više nismo mogli dalje, nismo više imali izlaza – kaže nam Luka.
Tražeći izlaz i osiguravanje budućnosti svojoj djeci, u obzir je počeo uzimati sve mogućnosti, pa i odlazak u inozemstvu. Informacije je skupljao sa svih strana, kontaktirao s prijateljima i poznanicima. Odluka je pala – daleka Švedska!
Prvu noć proveli u automobilu
Pripreme su trajale dva mjeseca. Proučavanje, ponovno prikupljanje informacije, ali i poticaj i podrška od strane prijatelja Ivice i Ane Miljak, koji su već živjeli u Malmöu.
– Dana 19. srpnja 2014. žena, ja i troje djece smo se spakirali i krenuli svojim automobilom put Malmöa. Nakon dugog i napornog puta, stigli smo kasno navečer. Prvu noć smo proveli u automobilu. Već sutradan krećemo u potragu za smještajem, gdje su nam Ivica i Ana pomogli, iako su tada bili na odmoru u Hrvatskoj. Pronašli smo privremeni smještaj kod njihovih prijatelja Luke i Marice Marić. Tu upoznajemo i Zrinku Katinić koja nam je pomogla naći stan u kojem smo i danas i pomogla nam oko papira. A najveću potporu i pomoć u svim oblicima smo imali povratkom Ivice i Ane iz Hrvatske. I danas nam kako god mogu izlaze u susret – priča nam Luka.
Supruga je ubrzo nakon dolaska dobila posao. Nakon dva mjeseca dobili su švedski Personnummer (PN) bez kojeg se u Švedskoj ne može gotovo pa ništa. Dvije starije kćeri krenule su u školu, mlađa u vrtić. Obitelj se brzo privikla na Švedsku.
‘Srce zna gdje mu je dom, ali…’
– Grad je doista lijep. Ima puno toga za vidjeti i doživjeti. Ljudi su super. Čak bih se usudio reći i preljubazni, za naše hrvatske pojmove. Lako se sporazumjeti sa svakim jer malo tko ne priča engleski i to perfektvno. Dosta je ljudi iz Hrvatske i stalno nailazimo na njih – zadovoljan je Luka. Obitelj trenutno pohađa i SFI, tečaj švedskog za imigrante. Žele se uklopiti u švedsko društvo, što je nemoguće bez jezika.
– Naravno da srce zna gdje mu je dom, da će Hrvatska uvijek biti jedina domovina i meni i mojoj djeci, da nema ljepše zemlje na svijetu. Ali dok se uvjeti za život ne normaliziraju i dok ne budemo vidjeli svijetlu budućnost u Hrvatskoj, dok nam Hrvatska ne bude kao majka, a ne maćeha, ne razmišljamo o povratku – zaključuje svoju priču Luka.
Datum objave: 22.01.2015.
