O liječniku Marku Hercegu prvi smo put pisali 2015. godine kad je postao povjerenik za mentalno zdravlje okruga Westchester u američkoj saveznoj državi New York, u kojem živi gotovo milijun stanovnika. Ovaj stručnjak za mozak u ovom intervjuu otkriva kako je bilo odrastati u hrvatskoj obitelji u Americi 1980-ih, kojim se sportom nikad ne bi bavio…
Možete li nas ukratko upoznati sa svojom dosadašnjom profesionalnom karijerom?
– Svih svojih 25 godina karijere proveo sam radeći s pacijentima s različitim stupnjevima ozljede mozga, od laganijih potresa, do najtežih slučajeva. Trenutno sam direktor Neuropsihologije i Centra za zdravlje mozga i kontuzije u Specijalnoj bolnici Gaylord u Wallingfordu, Connecticut. No, kako se putuje dosta dugo, planiram se vratiti u Westchester i svoju domicilnu saveznu državu, New York. Kako ste već pisali, bio sam povjerenik za mentalno zdravlje okruga Westchester. Kao tadašnji čelnik 28-člane okružne radne skupine za potrese mozga, s ponosom mogu reći da je Westchester postao prvi okrug u državi New York koji se počeo baviti potresom mozga. Osobno sam bio vodeći autor djela ’10 najboljih praksi za tretiranje potresa mozga’ , koje je izdano u siječnju 2016. Te godine kolege su me odabrali u Izvršni odbor Sportskog neuropsihološkog društva. Bio sam i direktor Neuropsihologije u Rehabilitacijskoj bolnici Burke. Studirao sam i prve poslove radio na Medicinskom centru Sveučilišta u New Yorku i u Rusk Institutu rehabilitacijske medicine.
Prilično ste ponosni na svoje hrvatsko porijeklo. Nedavno smo doznali da su Vaši roditelji pobjegli iz komunističke Jugoslavije. Kako je bilo odrastati u hrvatskoj obitelji u SAD?
– Da, na to sam doista ponosan. Moj otac Vice je rođen u malom selu Prolog u Hercegovini, manje od tri kilometra od hrvatske granice, kao jedan od desetoro djece u težačkoj, siromašnoj obitelji. Kao i mnogi u to vrijeme, nije vidio budućnost u Jugoslaviji. Godine 1959. s trojicom prijatelja prebjegao je u Italiju gdje je uhvaćen u Trstu. Dvije godine proveo je izvan Rima u radnom kampu i konačno mu je 1961. odobrena viza za dolazak u New York, gdje su mu živjeli teta i prastric. Stigao je 16. studenog 1961. i već idućeg dana počeo raditi u pekari. Noću je pohađao tečajeve engleskog jezika i uskoro se zaposlio u telefonskoj tvrtki gdje je radio idućih 37 godina. Majka je došla 1966. iz Zadra, a oca je upoznala kad je igrao nogomet s drugim Hrvatima. Vjenčali su se 1968., a ja sam rođen iduće godine, dok je moj brat na svijet došao 1977.
Markovi roditelji tijekom proslave 50. obljetnice braka u katedrali sv. Patrika u New Yorku
(foto: privatna arhiva)
Roditelji su uvijek mnogo radili. Išli su na jedan odmor godišnje, a nekoliko smo puta bili u Hrvatskoj. Uvijek su nas učili da moramo biti zahvalni za ono što imamo. Kad sam odrastao nije bilo lako reći da si Hrvat s obzirom da je u to vrijeme bila Jugoslavija. Ali roditelji su me upisali u Gimnaziju Kardinal Stepinac i bio sam ponosan što je pohađam. Ondje sam se bavio nogometom i košarkom i nosio Stepinca na majicama. Biti Hrvat i ići u tu školu je tih 80-ih godina za mene bilo nešto značajno i posebno. Suprugu sam upoznao 1990. na Hrvatskom pikniku u New Jerseyu. I ona je Hrvatica, roditelji su joj također došli u SAD. Vjenčali smo se u Hrvatskoj crkvi u New York Cityu 1997. godine i imamo tri kćeri.
Koliko ste danas povezani s Hrvatskom?
– Profesionalno sam se počeo povezivati 1997. Bio sam pozvan kao govornik na Svjetskom kongresu hrvatskih liječnika u Opatiji te u Dubrovniku tri godine kasnije. Tog ljeta održao sam i predavanje na Medicinskoj školi u Splitu o oporavku od ozljede mozga. S obitelji sam redovito posjećivao Hrvatsku, gotovo svakog ljeta. A prije nekoliko godina želio sam održati prvu konferenciju o sportskim ozljedama mozga. Svi znamo da Hrvati vole sport i imaju sjajne sportaše. Želio sam svoje profesionalno znanje vratiti svojim korijenima. Tako smo u lipnju, 2017. godine održali prvu takvu konferenciju u Splitu. Deset međunarodno priznatih lidera održali su prezentacije, samo zato jer je bila u Hrvatskoj (i, naravno, jer smo prijatelji).
Prva hrvatska konferencija o sportskim ozljedama mozga 2017. godine u Splitu
(foto: privatna arhiva)
Postoji li neki sport kojeg ne biste preporučili za igranje?
– Bavio bih se svakim sportom osim američkim nogometom. Igrao sam nogomet i košarku, kao i moje kćeri, a jedna od njih igra hokej na ledu. Moramo biti oprezni, ali ne uplašeni.
Kakav dojam su na vas ostavili Hrvati i naša zemlja, kao ‘strancu’?
– Naši ljudi su zanimljivi. Mislim da su Hrvati vrlo inteligentni, velikog srca, vrlo darežljivi. Ali ponekad mogu biti teški, osobito prema dijaspori. Gledaju nas kao da im pametujemo što da rade, što nama izgleda kao tvrdoglavost. Već godinama pokušavam nešto činiti na području sportskih ozljeda mozga, ali to dugo traje. Zašto? Zbog otpora. Čemu otpor? Čini mi se da je riječ o kombinaciji toga da Hrvati iz kulturoloških razloga ne razumiju u potpunosti što želim, a nekad je riječ i o egu (svatko želi biti na vrhu hijerarhije, u prvom redu), haha.
Mark je tijekom konferencije u Splitu s kolegama posjetio Poljud
(foto: privatna arhiva)
Kao stručnjak za mozak, o kojem mi laici malo znamo, možete li nam reći postoje li neki napreci na tom području koji bi bilo zanimljivi široj javnosti?
– Noviteti u sportskim ozljedama mozga usredotočili su se na vrlo brzu dijagnozu. Trenutno se rade istraživanja na korištenju senzora koji mogu mjeriti G silu (brzina/veličina udarca) kako bi se brže otkrila ozljeda. Biomarkeri nam na temelju testova krvi ili sline pokazuju postoji li krvarenje u mozgu. Ali uglavnom sve ostaje na povećanju svjesnosti i educiranosti. U Berlinu je 2016. godine održana 5. međunarodna konferencija o potresima mozga i bila mi je čast prisustvovati. Iduće godine izdani su mnogi radovi. A najviše što možemo činiti je da svi čitaju novine. Istraživanja i znanost sportskih potresa mozga se stalno mijenja i evoluira.
Gdje je Amerika na tom području?
– Čini mi se da su SAD, Engleska i Australija ispred mnogih zemalja, osobito europskih. Odličan primjer je priča vratara Liverpoola koji je zadobio potres mozga u finalu Lige prvaka, što nitko nije primijetio prije nego je došao na tretman u SAD. Zato želim Hrvatskoj pomoći da to promijeni i pomogne nam da je povedemo u dobrom smjeru.
Autor: CroExpress, Zoran Stupar (2018.) Datum objave: 03.10.2021.
