CroExpress
Najljepši se pogled na Porcijunkulu pruža iz Asiza, s Trga sv. Klare. Pred vama se otvara velika i široka duga dolina, plodna Umbrija. I tu, pod Asizom, u srcu mjestanca, koje po njoj nosi svoje ime Santa Maria degli Angeli – Sveta Marija Anđeoska, diže se velebna bazilika.
Podignuta je po želji svetoga pape Pija V., prije dominikanca, da pod Vignolinom kupolom (mlađom sestrom one Michelangelove) zakrili najdražu Franjinu crkvicu. Bazilika je građena između 1569. i 1679. godine. Papa sv. Pijo X. podiže je na čast papinske bazilike s naslovom: ‘Majka i Glava svih crkava Franjevačkoga reda.’ Uputite li se s Trga sv. Klare, stići ćete onamo laganim hodom za tri četvrt sata (3-4 km).
U ono su doba ondje imali svoj ‘posjedić’ (portiuncula, lat. čestica) benediktinci s brda Monte Subasio nad Asizom. Rado su ga, možda već godine 1210., ustupili Franji i njegovoj braći. Kao znak da to uživaju tek kao dar, za priznavanje vlasništva, braća su im svake godine o blagdanu sv. Benedikta donosila košaricu riba, a redovnici su im uzvraćali bačvicom svetohranišnoga ulja (SP 8).
I tu je crkvicu, nakon svetoga Damjana, Franjo popravio u prvom žaru svoga obraćenja. Tu je doživio i najjasnije očitovanje kojim putem da pođe. Bijaše to na blagdan sv. Matije, 24. veljače 1208. godine. Kod mise ga do u dno duše i srca pogodi Isusov, kako danas vole reći, misijski govor kojim učenike upućuje na prvo poslanje (Mt 10,5-15), kako to zorno opisuje Toma Čelanski (1Čel 21; LM III 1).
Kad je Gospodin Franji ‘darovao braću’, kako sam veli u Oporuci, oko Sv. Marije Anđeoske razvija se njihova prva nastamba (LM IV 5). Tu bi se negdje, možda na lijepu prilazu bazilici, trebalo sakriti i u tišini čitati i čitati tolike prizore iz života prve braće koji se nižu u Miomirisnim cvjetićima. Ovamo se smješta i dirljiva priča kojom brat Franjo otkriva ‘ovčici Božjoj’, bratu Leonu, u čemu je pravo veselje (CV 7; hrv. izdanje, 8). Ovdje je u gluhoj noći Cvjetnice 1211. (1212.) godine Franjo s braćom dočekao Klaru, bjegunicu iz očinskoga doma da je zauvijek posveti Gospodinu (4Čel 8).
Tu je jedne noći, 1216. godine, u žaru svoje zagovorničke molitve, hoteći sve ljude ‘poslati u nebo’, potpomognut molitvama presvete Djevice, od Gospodina Isusa izmolio glasoviti Porcijunkulski oprost koji mu je doskora u Perugiji potvrdio novoizabrani papa Honorije III.
Kod Svete Marije Anđeoske održavala su se za života sv. Franje velika zborovanja, tzv. kapituli svekolike braće – prve na svijetu, rekli bismo, generalne skupštine, demokratski ustavotvorne i izborne (usp. 1Čel 30; LM IV 10). Prvi je kapitul bio o Duhovima, 14. svibnja 1217. godine, kad je Red razdijeljen na provincije (pokrajine). Franjo je odatle poslao brata Iliju kao provincijala Svete Zemlje, pa se taj kapitul smatra početkom franjevačkih misija. Najpoznatiji je tzv. Kapitul ‘na rogožinama’ jer su braća, zbog nedostatka smještaja, noćila pod vedrim nebom, na rogožinama (CV20; hrv. izdanje 18). Na tom je kapitulu objavljeno i Pravilo Reda (Nepotvrđeno Pravilo).
Ovo svoje najdraže mjesto na svijetu Franjo je posvetio blaženom smrću. Kad je osjetio da je blizu kraj, zamolio je braću da ga ‘što žurnije prenesu’ ovamo ‘da dušu preda Bogu ondje gdje je… prvi put savršeno spoznao put istine’ (1Čel 108). Tu je, dakle po svojoj želji, da se suobliči s umirućim Spasiteljem, položen gol golcat na zemlju te je – u ekstatičnom čeznuću za Bogom – dušu predao svome Stvoritelju. Tu jedinstvenu smrt u povijesti svetih dirljivo opisuje Toma Čelanski, a za njim sv. Bonaventura i drugi (1Čel 105-111 i 2Čel 214-219). Najkraće je to sročio Čelanski čudesnim latinskim izričajem: ‘Mortem cantando suscepit – smrt je dočekao pjevajući’ (2Čel 214). Bilo je to u smiraju dana, uz crkvicu svete Marije Anđeoske, u subotu 3. listopada 1226. godine.
I, preskočismo mnoga stoljeća. Tu, pred ulazom u samu crkvicu Marijinu, ujutro nezaboravnoga dana 27. listopada 1986. godine, kad se dogodio ‘novi Asiz’, papa Ivan Pavao II. dočekuje svoje mile goste: Predstavnike mnogih religija svijeta koji dođoše u Asiz na prvu sveopću molitvu za mir svijeta, što će je o podne uputiti Gospodinu svih naroda na trgu pred bazilikom Svečeva groba. Bijaše to odgovor na davne želje i nakane brata Franje, uzvrat na njegov mironosni put na Istok, otpozdrav na njegov dragi pozdrav: ‘Gospodin ti dao svoj mir!’ – Istoče i Zapade, Sjeveru i Juže, cijeli svijete!
Što je za Franju, pa onda za nas do danas, značila Sv. Marija Anđeoska, čudesno je sročio sv. Bonaventura: ‘Sveti je čovjek volio to mjesto više negoli ostala mjesta na svijetu. Tu je naime ponizno započeo služiti Gospodinu; tu je kreposno napredovao, tu je napokon sretno završio te je i umirući to mjesto kao Djevici najdraže, braći preporučio’ (LM II 8; usp. 1Čel 108).
Porcijunkulsko zdanje sv. Marije anđeoske doživjelo je teška oštećenja u potresu 1997. godine. Nakon obnovnih graditeljskih zahvata, to je zdanje ponovno otvoreno vjerničkoj pobožnosti baš na Porcijunkulu 1999.
Oprost vjernici mogu dobiti od 1. kolovoza u podne do 2. kolovoza u ponoć ako se ispovjede, pričeste te izmole Vjerovanje, Očenaš i pomole se na nakanu Svetog Oca.
Oprost je godine 1216. sv. Franjo izmolio od pape Honorija III., koji je odredio posebni oprost svima onima koji pohode crkvicu Porcijunkulu te se ispovjede i pokaju za svoje grijehe. Kasnije se taj oprost prenio na sve franjevačke crkve. Blagdan Gospe od Anđela, kada se franjevci spominju obraćenja sv. Franje koje se dogodilo godine 1208. u Porcijunkuli, postao je važnim trenutkom pomirbe za vjernike, da poput Franje mogu doživjeti Gospodinovo milosrđe.
O aktualnosti Franjine pobožnosti prema crkvi, mjestu u kojemu se čuva Otajstvo Tijela i Krvi Kristove, i prema samom euharistijskom Otajstvu govori ulomak molitve zapisane u njegovoj Oporuci.
‘Od preuzvišenoga Sina Božjega ništa tjelesnoga ne vidim u ovome svijetu osim Njegovoga presvetog Tijela i Krvi’. Franjo je tako preporučio svojim sinovima da se sa strahopoštovanjem klanjaju Sinu Božjem u euharistiji te Utjelovljenje usporedio s euharistijskom zbiljom: kao što se Kristovo božanstvo krije u Utjelovljenju, isto se tako krije i u euharistijskome posvećenom kruhu. Krist se ponižava svaki dan, svaki dan dolazi k nama u poniznim prilikama; svaki dan dolazi iz Očeva krila na oltar u svećenikove ruke, ističe se u jednoj Franjinoj opomeni.
Crkvica Porcijunkula nalazi se unutar bazilike Sv. Marije Anđeoske koja je građena po nalogu pape Pija V. od 1569. do 1679. godine. Pio X. uzdigao je baziliku na čast papinske bazilike nazivajući je ‘Majka i Glava svih crkava Franjevačkog reda’.
Sve vas želim poslati u raj – tim je riječima Franjo Asiški vjernicima okupljenim u Porcijunkuli 2. kolovoza 1216. godine objavio da je od pape Honorija III. izmolio potpuni oprost za sve koji posjete tu crkvicu, ispovjede se i pokaju. Od tada pa do danas, svi koji od podne 1. kolovoza do pola noći 2. kolovoza posjete neku franjevačku crkvu ili župu, ispovjede se te sudjeluju na misi i pričeste, izmole Vjerovanje, Oče naš i jednu molitvu po nakani Svetoga Oca mogu za sebe i svoje pokojne dobiti potpuni oprost.
Vrhovni poglavar male braće otac José Rodríguez Carballo u Asizu je prije podne svečanom misom u bazilici Svete Marije od Anđela otvorio svetkovinu Oprosta. Vjernici su popodne u procesiji ulazili u Procijunkulu radi potpunoga oprosta i sudjelovali su na prvoj Večernjoj koju je predvodio asiški biskup Domenico Sorrentino. Govoreći za naš radio o značenju potpunoga oprosta biskup je rekao kako kada griješimo, uznemirujemo čitavo svoje biće koje postaje nesposobno prihvatiti Božju milost i radost, nesposobni smo za odnos s drugima, a za to treba ispaštati na ovome svijetu ili nakon smrti u čistilištu. Oprost je obilje milosti koja nam se udjeljuje kako bi se svim svojim biće pomirili s Bogom. Naravno, nije riječ o magičnome činu jer se zahtijevaju uvjeti kako bi se čovjek raspoložio za prihvat obilja milosti. Sveti Franjo je želio da se svi koji posjete njegovu ljubljenu crkvicu, na neki način dožive njegovo iskustvo, blizinu milostivoga Boga, osjete ozdravljenima. Oprost je potom postao crkvena praksa, ali valja istaknuti da ona u Franjinu gradu, u dodiru s Franjinim iskustvom, poprima posebnu čar – primijetio je biskup.
Na novinarov upit je li potreban blagdan oprosta, rekao je kako je danas potrebniji nego ikada. Potreban je oprost i obilje milosti kako bismo obnovili sebe i svoju zajednicu. Živimo u podijeljenome društvu. Ljudsko srce je rastrgano, obitelji su podijeljene, podjele se osjećaju među ustanovama, u društvu, skupinama, a toliko ima ratova i nasilja u svijetu. Oprost je u pravome smislu riječi ono što se događa u srcu svakoga od nas, kada se posvema izmirimo s Bogom, a istovremeno je svjedočanstvo koje se širi u društvu i postaje način na koji Bog preko nas izgrađuje zajednicu svoje djece – zaključio je biskup Sorrentino.
Datum objave: 02.08.2020.
