Autor: Josip Jović
U danima tvoje agonije, dragi Petre, prisjećao sam se svih onih veselih trenutaka provedenih s tobom. Ponovno smo putovali u Ramu, Uskoplje i Mostar, u Zagreb i Dubrovnik, u Sindelfingen i Muenchen, sjedili, šalili se i prepričavali tvoje anegdote u Studenoj i u Hajdučkim vrletima, pisali predgovore i pogovore, dogovarali i predstavljali knjige i članke.
Petar Miloš je rođen prije šezdeset sedam godina u Crvenicama pokraj Tomislavgrada uz jugoistočnu stranu Duvanjskog polja, negdje na fiktivnoj crti koja dijeli Bosnu od Hercegovine, školovao se u Seonici, Mesihovini, Rakitnu, Viškovcima, Đakovu i Sarajevu u kojemu je završio Filozofski fakultet.
Predavao je u Jajcu i Duvnu njemački i filozofiju. Jedno je vrijeme proveo i na baušteli. Ostvario je bogat novinarsko-književni opus, radeći kao dopisnik RTV Sarajevo, HTV, WDR-a i Glasa Amerike. Pisao je u sarajevskom Oslobođenju, a dvadeset svojih najboljih godina i najboljih tekstova ostavio je u Slobodnoj Dalmaciji. Objavio je u nekoliko izdanja knjige “Legende o rodijaku Ćipi”, “Ratne legende o rodijaku Ćipi” i “Hercegovačke zapise”, drame “Lekvidaciju” i “Budalu”, koje su i postavljene na kazališnim pozornicama, te puno kratkih priča i putopisa u novinama i časopisima.
Za njega bismo mogli reći kako nije samo pisao nego je bio i “usmeni književnik”. Svaka njegova priča iz stvarnog života bila je mala novela, živo umjetničko djelo koje je imalo radnju, likove, zaplete i rasplete, uvijek je u tim legendama i pričama bilo suza i radosti, ili vječno žalosnog smijeha. Znao je izvrsno pripovijedati, glumački dojmljivo i angažirano. Puno je puta ponavljao istu priču, ali svaki put jednako zanimljivo. I uvijek je za sve i za svakoga imao puno vremena. Izgledalo bi da dangubi uz bocu piva i uz beskrajne razgovore, ali on je u tome ne samo uživao već i tražio pogodne likove i radnju za svoju pripovijest. Nije trčao za temom ni za sugovornicima nego su oni dolazili k njemu.
Miloš je uvjerljivo opisao hercegovačko-duvanjsko-livanjski kraj i njegove ljude, nema teme ni karaktera koji se nisu našli na njegovu pisaćem stolu. Tekstovima defiliraju obični ljudi i čudaci, seljaci i veseljaci, gastarbajteri i bijele udovice, očevi i djeca, stari i novopečeni političari, svećenici i gostioničari… Znao se duhovito narugati ljudskim manama, ali uvijek s ljubavlju. Nikada s mržnjom. Možda nitko tako dobro nije obradio temu socijalnih lomova koje je donijelo napuštanje tradicijskog načina života i tradicijskih vrijednosti i susret s modernom civilizacijom sa svim dobrim i lošim stranama toga procesa.
Donio nam je plastične i dramatične slike rata i ulogu raznih tipova i politika u njemu. Rijetko je pisao izravne političke komentare, njegov je način literarna estetizacija politike. Nije idealizirao ni narod ni njegove vođe, nije ni u najtežim vremenima zatvarao oči pred pogreškama i zloupotrebama. Milošev je stil zaista neponovljiv i osebujan u svojoj narodskoj jednostavnosti i lakom prepoznavanju. Svaki njegov tekst i svaka rečenica otvara nam sliku stvarnog života s tisućama mirisa, boja i nijansi.
Zadužio je Hercegovinu ili Herceg-Bosnu, bio je njezinim, a to će svojim knjigama ostati i dalje, ponajboljim braniteljem od kleveta i predrasuda, ponajboljim pronositeljem njezina jezika, običaja i kulture, ponajboljim poznavateljem njezinih naravi, historičarom njezine povijesti i kroničarom suvremenosti, ponajboljim geografom svog zavičaja. U njemu je ovaj dio hrvatske zemlje imao svog pisca. Bio je, ako baš hoćemo, hercegovački Smoje, ili još bolje ili još bliže, hercegovački Raos.
Datum objave: 26.08.2015.
