Autor: Gojko Borić
Hamburški tjednik ‘Der Spiegel’ koji je njemačkog kancelara dr. Helmuta Kohla (1930.-2017.) često progonio neutemeljenim i pakosnim člancima objavio je u broju od 23.12. 1991. reportažu o prvom zaista samostalnom vanjskopolitičkom potezu njemačke Savezne vlade nakon 1949. Dakle poslije osnivanja Savezne Republike Njemačke, koja je do tada svoje vanjske korake točno usklađivala s Francuskom, Sjedinjenim Američkim Državama i eventualno Ujedinjenim Narodima, a taj se iskorak neposredno ticao Hrvatske. Kako piše ‘Spiegel’, nakon dvadesetsatnih pregovora u bruxelleskoj palači Charlemagne njemačka delegacija se, prema izjavi tadašnjeg ministra vanjskih poslova Hansa Dietricha Genschera, ‘osjećala pobjednicom’. ‘Rezultati pregovora premašili su očekivanja vlade’, dodao je Genscher. Njemu se na kongresu Kršćansko-demokratske Unije u Dresdenu pridružio Kohl riječima: ‘To je veliki uspjeh za za nas i njemačku politiku’. Hamburški tjednik zaključuje: ‘Po prvi put nakon rata Nijemci su posve samostalno poveli svoju vanjsku politiku. Oni su mnoge suprostavljene partnere u EU povukli na svoju stranu, i to protiv savjeta i preporuka SAD-a kao i glavnog tajnika UN-a Javiera Pereza de Cuellara, time što nikako nisu htjeli odbiti priznanje dviju jugoslavenskih država Slovenije i Hrvatske. Oni su time svjetsku zajednicu odvratili od krzmanja i povlačenja dok su u ratu na Balkanu ljudi umirali i gradovi bili pretvarani u prah i pepeo. Jednostavno rečeno, njemačkoj vladi pod vodstvom Kohla i Genschera uspjelo je proturiti diplomatsko priznanje Hrvatske i Slovenije i to ne samo u Europskoj uniji nego i u svijetu.
Prema odluci u Bruxellesu, EU je trebao priznati dvije bivše republike SFRJ do 15. siječnja 1992., no Vlada u Bonnu je bila brža: Hrvatsku i Sloveniju priznala je prije Božića 1991. ‘Spiegel’ dalje navodi kako je njemačka inicijativa nalazila na prepreke u Washingtonu i kod Ujedinjenih naroda, što je potaklo Genschera da u dugim telefonskim razgovorima sa svojim kolegama diljem svijeta lobira za priznanje Hrvatske i Slovenije. Njemački uspjeh je bio moguć jer se bonnska diplomacija udružila s francuskom pod vodstvom Rolanda Dumasa koji je u Bruxellesu izdiktirao pet uvjeta za priznanje dviju bivših jugoslavenskih republika kao što su poštivanje Povelje OUN-a, utanačenja Europske konferencije za sigurnost i suradnju, poštivanje prava manjina, nepovredivost granica i obvezu europskoga sporazuma o razoružanju, a da su ti kriteriji važili za sve članice Ujedinjenih naroda, zaključuje ‘Spiegel’, Bonn bi morao prekinuti diplomatske odnose s većinom država u svijetu jer one to nisu poštivale. Ovu zaslugu Kohla i Genschera Hrvatska nikad ne bi smjela zaboraviti, pogotovo što ih više nema među nama.
Jedan od najvećih njemačkih državnika
Bivši njemački savezni kancelar Helmut Kohl preminuo je u 87. godini života u svojemu domu u Ludwigshafenu. Svi njemački mediji, gotovo svi političari bez obzira na ideološko usmjerenje i brojni javni djelatnici ocjenjuju Helmuta Kohla kao jednog od najvećih njemačkih državnika uopće, kao velikoga Europejca i, što se tiče nas Hrvata, kao velikoga prijatelja Hrvatske. Kohl se počeo baviti politikom kao mladić ušavši o omladinsku organizaciju konzervativne Kršćansko-demokratske Unije u svojoj pokrajini Porajnju-Falačka. Postao je jedan od najmlađih predsjednika jedne njemačke pokrajinske vlade da bi god.1982. preuzeo dužnost njemačkog saveznog kancelara nakon što je Liberalna stranka FDP napustila koaliciju sa socijaldemokratima i pridružila se dvjema kršćanskim strankama CDU i CSU. Od tada je koalicija pod vodstvom Kohla pobijeđivala na četirima saveznim izborima tako da je ostao dosad najdugovječnijim njemačkim saveznim kancelarom, punih 16 godina. Kroz to vrijeme Helmut Kohl i njegova koalicija postigli su nekoliko golemih uspjeha od kojih će ostati upisani u povijesne knjige njegovo dvogodišnje nastojanje (1989.-’90.) oko ujedinjenja dviju njemačkih država koje nije bilo lako postignuti. Kohlu je uspjelo uspostaviti prijateljske odnose sa generalnim sekretarom Komunističke partije Sovjetskoga Saveza Mihailom Gorbačovom, sa stvarnim državnim poglavarom jedne sile pobjednice koja je podnijela najveće ljudske i materijalne gubitke od strane nacističke Njemačke. A i među zapadnim saveznicima nije bilo lako uspostaviti jedinstvo glede njemačkoga ujedinjenja. Tome se najviše protivila britanska premijerka Margaret Thatcher koja se kao britanska nacionalistkinja bojala povećanja njemačkoga utjecaja u EU i svijetu, no Kohl ju je uspio pridobiti za povijesni čin spajanja njemačke nacije. Skepsa je vladala i u Parizu pa postoji legenda da je francuski predsjednik Francois Mitterrand pristao na njemačko ujedinjenje uz uvjet odustajanja Bonna od Deutschmarke u korist eura.
Ujedinjenje dviju njemačkih država nije išlo lako. Kohl je obećao svojim istočnim sunarodnjacima ‘cvjetajuće krajolike’, no oni nisu tako brzo postali vidljivi premda je u cijeloj Saveznoj Republici uveden poseban ‘porez solidarnosti’ za izgradnju bivšega DDR-a. To se ne može posve zaključiti za ‘projekt eura’ koji je očito uveden na brzinu, barem u nekim južnim državama Europske unije. Nije se išlo prema gospodarskim nego političkim kriterijima, primjerice u Grčkoj, ali i u Španjolskoj i Portugalu. Neke ekonomski snažne države Unije kao Danska i Velika Britanija uopće nisu preuzele euro, a i gospodarska uspješnica Poljska krzma u tome. Većina se ekonomista slaže da je euro dobro došao razvijenim zemljama dok je onima gospodarski slabijima donio poteškoće, primjerice povećanje cijena. Jedan od razloga za nastanak antieuropske stranke ‘Alternativa za Njemačku’ je neslaganje s uvođenjem eura.
U brizi radi Europe
Helmut Kohl je cijelo vrijeme svoga političkoga djelovanja ostao vjernim zagovornikom europskoga ujedinjenja, no stalno je upozoravao svoje inozemne kolege da nije dovoljno slaganje među predstavnicima velikih država Njemačke, Francuske, Italije, Velike Britanije itd. nego da treba uzimati u obzir i interese manjih zemalja. Jedna od njegovih posljednjih knjiga objavljene 2014. nosi naslov ‘Aus Sorge um Europa’, u brizi radi Europe, u kojoj apelira na sve odgovorne političare u Europskoj uniji da čuvaju europsko jedinstvo svim raspoloživim sredstvima. U posljednjih desetak godina Helmut Kohl je živio povučeno u svojoj vili radi niza teških oboljenja. Njegova prva supruga Hannelore počinila je suicid radi neizlječive bolesti ‘svjetlosne alergije’, sa sinovima nije živio u slozi, a najveći udarac u njegovoj političkoj karijeri bilo je prešućivanje donacije u visini od oko dva milijuna maraka u korist njegove stranke CDU jer je darovatelju dao časnu riječ da mu neće odati ime, u što je malo tko vjerovao, no Kohl je sakupio više od tri puta veću svotu i taj novac vratio u blagajnu njemačkoga Bundestaga. Politička mrlja je ipak ostala, nakon ‘donatorske afere’ Kohlov CDU izgubio je izbore. Sve rečeno, međutim, gubio na važnosti u usporedbi s njegovim golemim zaslugama za njemačku i europsku politiku, pa time i za Republiku Hrvatsku u kojoj se pretežito slavi Genschera, ali glavni motor prohrvatske politike bio je u rukama Helmuta Kohla, velikog njemačkoga državnika, velikog Europljanina i velikog prijatelja Hrvatske koja ga je, nažalost, prekasno odlikovala, a od ostalih priznanja dobio je samo naslov ‘počasnog građanina Splita’ što je premalo. Možda bi tu nesmotrenost trebalo ispraviti tako da Helmut Kohl dobije još nekoliko imena ulica ili trgova u našoj zemlji koja mu mnogo duguje ili da društva hrvatsko-njemačkoga prijateljstva budu ujedinjena pod njegovim imenom.
Datum objave: 19.06.2017.
