Autor: Ina Vukić
Prema mnogima, nošenje crvene haljine (crvena boja simbolizira komunizam koji je do 1990. godine masovno ubio stotine tisuća nevinih Hrvata) u Kninu 5. kolovoza, na službenoj državnoj proslavi hrvatske pobjede nad srpskim agresorom i komunističkim jugoslavenskim snagama 1995. godine, predsjednici Kolindi Grabar Kitarović nije donijelo pozitivne bodove, već izazvalo neugodu i uznemirenost.
To nošenje crvene haljine postaje osobito relevantno i uvredljivo kada znamo da je istog dana, u istom gradu, na istom slavlju, uhićeno nekoliko hrvatskih muškaraca, uključujući branitelja (koji su se borili u Oluji 1995. pod motom HOS-a ‘Za Dom Spremni’), koji su se u Kninu ponosno veselili pozdravom ‘Za dom spremni’ – pozdravom koji se uporno i pogrešno isključivo povezuje s ustaškim poretkom Drugog svjetskog rata, osobito od strane bivših komunista. Bez obzira što korijeni tog pozdrava dosežu daleko prije Drugog svjetskog rata, u duboku ponosnu hrvatsku povijest!
Činjenica da se, barem kad se to tiče državnih ili javnih proslava, u Hrvatskoj ne tretiraju istom strogošću i simboli totalitarnog komunističkog režima, duboko uznemiruje. Simboli komunističke Jugoslavije i komunizma se slobodno nose i pokazuju – bez hapšenja i kazni – a nakon ovogodišnjih svibanjskih lokalnih izbora hrvatska je javnost doživjela i to da se u Rijeci pjevala komunistička himna ‘Bandiera rossa’, a sve je prikazano na televiziji.
Iako obično crvena haljina može izgledati dobro i glamurozno, u ovakvim prigodama, gdje se slavi ponos pobjede nad komunizmom i nad krvavom srpskom agresijom, ona izazva uznemirenje jer osobe na vlasti moraju na takvim državnim prigodama demonstrirati, u svemu što čine, apsolutnu i temeljitu političku i moralnu osjetljivost prema svojim ljudima, iz čijih su redova tisuće izgubili život, a stotine tisuća Hrvata i drugih nesrba etnički očišćeno iz svojih domova te Hrvatska devastirana. Očigledno, crvena haljina predsjednice ukazala je da je te osjetljivosti manjkalo u Kninu u Subotu, 5. kolovoza 2017.
Operacija Oluja predstavlja vrijeme kada su hrvatske obrambene snage dokazale svijetu da David još uvijek može poraziti Golijata. I upravo ta poruka je trebala doprti do naroda i svijeta.
Predsjednica Grabar Kitarović izjavila je u Kninu kako se Hrvatska nada da će jednog dana i Srbi slaviti Oluju kao operaciju koja je ‘okončala veliku srpsku agresiju’. U svom govoru je rekla da želi izraziti žaljenje za srpske žrtve u Operaciji Oluja, nastavljajući: ‘Hrvatski narod nije želio rat i ne veseli se ničijem stradanju. Zato hrvatska država čini napor bez primjera u povijesti kako bi vlastitim sredstvima osigurala uvjete svima koji se žele vratiti. Čini to unatoč tome što inicijatori agresije na Hrvatsku nisu uplatili ni kune ili točnije ni dinara, za obnovu svega što su četnici i tzv. JNA razorili tijekom četiri godine granatiranja, paleža i pljačke. Stoga će Hrvatska uz punu zaštitu nacionalnih interesa dati punu potporu ulasku Srbije u Europsku uniju.’
Dok je pomirenje plemeniti cilj kojeg treba promovirati, u slučaju proslave Operacije Oluja, kada se prisjećamo na užasne patnje koju je srpska agresija nanijela Hrvatskoj i njezinim ljudskim životima, govoriti o srpskim žrtvama kao o nevinim žrtvama izaziva u najmanju ruku bol od nepravde. Ta se bol naveliko povećava kada znamo da predsjedničine riječi o žaljenju za srpskim žrtvama Oluje u stvari poklanjaju ili doprinose (nezasluženo) kredibilitetu i valjanosti komemoracijama srpskim žrtvama Oluje održavanim 4. kolovoza diljem Srbije. Zna se da te srpske komemoracije odbacuju istinitost o srpskoj agresiji nad Hrvatskom, da nastavljaju s lažima o progonu Srba iz Hrvatske, da opravdavaju genocid nad hrvatskim narodom tijekom njegove borbe za neovisnost i odvajanje od komunističke Jugoslavije.
Ako se želi postići pravo i trajno pomirenje onda je nužno jasno postaviti granicu između agresora i žrtve. Događaji oko obilježavanja hrvatske pobjede nad srbijanskom agresijom, bilo da su oni u Hrvatskoj (kad se u subotu naglašavala žrtva agresora) ili u Srbiji (gdje je naglašena srpska žrtva, iako je takva bila samonametnuta i u obliku proganjanja nepostojeća), ostavljaju osjećaj neumornog političkog pokušaja izjednačavanja agresora sa žrtvom. U svakom ratu i na strani agresora postoje žrtve, ali treba prepoznati i održavati istinu koja govori da te žrtve ne bi ni postojale da se agresija i potreba za obranom nisu uopće pojavile. U tom smislu, žrtva Srbije nije zaslužila nikakvo spominjanje na proslavi hrvatske obrambene pobjede od krvave srpske agresije. Namjera srpske agresije u Hrvatskoj bila je uništiti Hrvatsku i Hrvate te su u toj destruktivnoj namjeri djelovale i srpske snage i mnogi srpski civili. Sigurno, bilo je i nevinih žrtava srpske narodnosti i oni zaslužuju našu sućut, no njihov broj nikako ne opravdava politički i štetni učinak za Hrvatsku koji spominjanje istih na hrvatskim državnim proslavama ima nad opravdanosti i veličanstvu hrvatske pobjede nad agresorom.
Dakle, kada je riječ o ovogodišnjoj proslavi Oluje u Hrvatskoj, ja, i mnogi drugi, ocjenjujemo da je proslava u Slunju bila mnogo prikladnija stvarnosti i značenju hrvatske obrane od srpske agresije, koje uvijek trebamo naglašavati, nego ona u Kninu. U Slunju je minister Tomo Medved decidirano istaknuo zasluge hrvatskih obrambenih snaga u toj veličanstvenoj operaciji koja je uspjela slomiti krvavi agresorski pir te vratiti građane iz četverogodišnjeg progonstva. ‘Uspjeli smo, oslobodili smo sva okupirana područja, omogućili ljudima da se vrate svojim domovima, ali smo za slobodu platili veliku cijenu, 352 života hrvatskih branitelja i civila’, rekao je.
Da, Hrvatska je uspjela pobijediti u nametnutom ratu srpske i komunističke agresije, međutim, već desetljećima nakon toga biva prisiljena boriti se protiv nepopustljive, uznemirujuće struje bivšeg komunizma i bivše Jugoslavije koja guši i potiskuje i usporava napredovanje pune demokracije i učinkovitost neovisne države koja se voljom većine naroda htjela otrgnuti od komunizma i Jugoslavije i njihovih ideala. Krajnje je uznemirujuće gledati i slušati na koje se sve načine pokušava izjednačiti agresora s žrtvom, a isticanje srpskih žrtava na proslavi hrvatske pobjede nad srpskom agresijom spade među te pokušaje.
Molim, bez crvenih haljina i crvenih košulja na budućim državnim proslavama hrvatske pobjede nad njezinim agresorom!
Datum objave: 07.08.2017.
