Naklada Croatica, neprofitno poduzeće posvećeno kulturnoj, informativnoj i izdavačkoj djelatnosti koje je utemeljila Hrvatska manjinska samouprava u Mađarskoj, objavilo je nedavno kao dvojezično izdanje (na mađarskome i hrvatskome) „Kratku povijest Hrvata u Mađarskoj“ (A magyarországi horvátok rövid története), a knjiga je na 9. Kliofestu, festivalu povijesti promovirana u organizaciji Hrvatske matice iseljenika 17. svibnja u Nacionalnoj i sveučilišne knjižnici u Zagrebu.
Knjigu su, osim autora dr. sc. Dinka Šokčevića, predstavili renomirani povjesničari prof. dr. sc. Željko Holjevac, ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar te nagrađivani historiograf dr. sc. Robert Skenderović s Hrvatskog instituta za povijest.
Predstavljanju u NSK su nazočili Robert Jankovics, izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora, izaslanik i savjetnik ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana Karlo Kolesar; r. sc.d Milan Bošnjak, savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH; mađarski veleposlanik u RH Csaba Demcsák , predsjednik Hrvatske državne samouprave iz Mađarske Ivan Gugan, ravnatelj Mađarskog kulturnog instituta János Dezső i ataše za kulturu Veleposlanstva Republike Mađarske u Hrvatskoj Zoltán Thuróczy; kao i nakladnik knjige i ravnatelj Naklade Croatica Čaba Horvat iz Budimpešte.
Uz tajnicu Hrvatske matice iseljenika, promociji su nazočili državni tajnik Zvonko Milas u svojstvu izaslanika predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića; Karlo Kolesar kao izaslanik i savjetnik ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana; dr. sc. Milan Bošnjak, savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Izaslanica ministrice kulture Iva Mostarčić, voditeljica Službe za bilateralnu i multilateralnu kulturnu suradnju.
Autor knjige je istaknuti povjesničar i kroatist Dinko (Dénes) Šokčević, rođen u Baji 1960. godine. Šokčević je, baveći se poviješću i kulturom Hrvata u Mađarskoj, kao i vezama Hrvata i Mađara, radio i surađivao s nizom znanstvenih institucija i ustanova visokog školstva poput Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Janus Panonius u Pečuhu, Znanstvenoga zavoda Hrvata u Mađarskoj, Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu, Instituta za povijest Mađarske akademije znanosti… Povjesničar i kroatist Šokčević je bio i ravnatelj Mađarskoga instituta u Zagrebu. O ugledu Šokčevića među hrvatskim povjesničarima svjedoči i nagrada „Jaroslav Šidak“ Hrvatskoga nacionalnog odbora za povijesnu znanost i Društva za hrvatsku povjesnicu koju je primio 2019. godine.
Zbog poznavanja povijesti, ali i sadašnjeg stanja hrvatske zajednice u Mađarskoj, Dinko Šokčević je bio idealna osoba za oblikovanje ovakve knjige. Nije uvijek slučaj da hrvatske manjinske zajednice u svojim redovima imaju osobe koje se mogu uhvatiti takvog zadatka kao što se to dogodilo Hrvatima u Mađarskoj.
Naseljavanje Hrvata na području današnje Mađarske nije događaj koji se dogodio naglo, u jednom dahu, nego je rezultat složenih migracijskih kretanja od VII. do XVIII. stoljeća, ističe Šokčević. Posljedica tih složenih migracija je iznimna brojnost i slojevitost hrvatskih subetničkih skupina u predmodernoj i suvremenoj Mađarskoj. Preci suvremenih pripadnika hrvatske zajednice u Mađarskoj došli su iz različitih područja današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine i u različito vrijeme, što je ostavilo traga i na njihovu identitetu. Unatoč tome, autor naglašava kako je postojala istodobno i stalna svijest o međusobnoj povezanosti tih raznolikih skupina.
Autor se u knjizi posebno pozabavio s predodžbom o Hrvatima u Mađarskoj kao pripadnicima jednostavnih, seoskih zajednica. Činjenica da su se Hrvati u ovoj zemlji uglavnom sveli na seljaštvo i malobrojnu inteligenciju, to jest malu skupinu seoskih svećenika, rezultat je novijih društvenih procesa. Prvotno, Hrvati su imali punu društvenu strukturu koja je obuhvaćala i vlastito plemstvo i građanstvo. Tek snažna mađarizacija od kraja 18. i početka 19. st. dovela je do asimilacije viših društvenih slojeva i svojevrsne socijalne degradacije hrvatske zajednice. U tom smislu posebno je dojmljiva povijest mađarskih Hrvata tijekom 18. st., „zlatnog doba“ ove skupine hrvatskoga naroda. Njega je obilježilo moćno i bogato hrvatsko građanstvo u mjestima poput Pečuha, Baje, Segedina, Budima, Sent Andreje…
Utjecaj „ilirizma“ na Hrvate u Ugarskoj bio je ruban i uglavnom skroman. Posebnost ove hrvatske zajednice predstavlja i njezino opredjeljenje tijekom revolucionarnih događaja 1848. i 1849., kada se ona mahom priklonila ugarskoj vladi nasuprot bečkome dvoru i Jelačiću. Posljednje razdoblje do 1918. obilježio je ugarski zakonodavni okvir koji je formalno jamčio zaštitu manjina, no u praksi nije sprečavao njihovu asimilaciju. Unatoč tome, asimilacija Hrvata bila je razmjerno mala jer se hrvatsko seljačko stanovništvo uglavnom samo nakratko susretalo s mađarskim, asimilacijskim školskim sustavom živeći u svome vlastitom svijetu malih i zatvorenih seoskih sredina. Relativno slaboj asimilaciji krajem 19. i početkom 20. st. pridonio je i „preporod“ Hrvata u Mađarskoj, početak sustavnog rada na čuvanju vlastite kulture i identiteta.
Prijelomno razdoblje za Hrvate u Mađarskoj predstavljao je Prvi svjetski rat i neposredno poraće. Tada su bile prekinute jake veze ove hrvatske zajednice s Hrvatskom i kulturom matice. Tek sada nastupa razdoblje jačeg utapanja Hrvata u većinsku mađarsku zajednicu. Nove probleme Hrvatima u Mađarskoj donio je Drugi svjetski rat i zatim sukob komunističkih vlasti u Mađarskoj i Jugoslaviji. Desetljećima su mađarske vlasti nametale Južnim Slavenima na svom području, pa tako i Hrvatima, neki zajednički, južnoslavenski identitet. To se postupno počinje mijenjati tek od kraja 60-ih godina 20. st.
Konačan raskid s „južnoslavenskim“ identitetom donio je tek slom komunizma u Mađarskoj. U novom, demokratskom poretku hrvatska zajednica konačno je dobila čvrst, institucionalan okvir, no autor postavlja pitanje je li do toga došlo prekasno? U novim uvjetima asimilacija je brza i teško zaustavljiva. Unatoč tome, Šokčević je uvjeren kako Hrvati u Mađarskoj imaju budućnost.
Autor u posebnom poglavlju navodi i niz imena kulturnih djelatnika i kulturnih pojava koji za cjelokupnu hrvatsku kulturu nisu od marginalnog značenja, nego joj daju važan doprinos i poseban ton. To posebno vrijedi za franjevačko visoko učilište u Budimu koje je potkraj baroknog razdoblja imalo snažan utjecaj na prosvjetu i kulturu cjelokupnoga hrvatskog naroda.
Premda razmjerno sažeta, Šokčevićeva „Kratka povijest Hrvata u Mađarskoj“ vrlo je važno djelo. Šokčević je oblikovao tekst koji je nesumnjivo stručan, ali i čitljiv najširoj čitateljskoj publici. Knjiga je puna podataka, ali oni ne guše mogućnosti čitateljeve znatiželje. Autor se uspijeva snaći čak i u onim slučajevima kada su povijesna istraživanja pojedinih pojava i razdoblja nedostatna ili čak nepostojeća. Dvojezično izdanje ovog djela nije hir nego nužnost, rezultat prihvaćanja činjenice kako mnogobrojni Hrvati u Mađarskoj ne znaju u tolikoj mjeri hrvatski jezik da bi se služili jednom ovakvom stručnom publikacijom. Knjigu prate i vrlo zanimljive karte i grafikoni današnje rasprostranjenosti Hrvata u Mađarskoj. Konstatirajmo na kraju da opći prikazi hrvatske povijesti uglavnom nisu uzimali u obzir Hrvate u Mađarskoj. Poslije Šokčevićeve „Kratke povijesti…“ nemaju opravdanje za takvu krupnu pogrešku.
Autor: CroExpress Datum objave: 18.05.2022.
