Autor: fra Zvonko Tolić, Stuttgart
Mnogo je načina i naših pokušaja da nađemo onog ili onu koji nas razumije, nekog tko je spreman s nama nositi naše križeve, boli, nerazumijevanja. Počesto se nalazimo u situaciji da smo mi oni koji traže ljubav, pažnju, kao da smo centar svijeta i sebi i drugima. I koliko god naša želja da smo ljubljeni bivala veća, naše je razočarenje tim veće, razočaravajući se u obitelj, prijatelje, poznanike, sve one za koje mislimo da su nam dužni učiniti ono što nisu, ako ne dobijemo ono što mislimo da nam pripada.
Uskrsno vrijeme treba nam otvoriti oči duše da shvatimo i prihvatimo da se od Boga trebamo naučiti vrijednosti i logici života.
Uskrs, kojem je prethodio Veliki petak, naša je životna škola. Bog ne čeka da ga počnemo mi prvi ljubiti, poštovati. Premda to zaslužuje i to mu pripada, On se u svojoj ljubavi snizio duboko u čovještvo, zanemarujući svoje božansko veličanstvo.
Želio je čovjeku pokazati da ga ljubi, da mu je stalo do svakoga, pa i onoga koji ga izruguje, psuje, bičuje, razapinje, ubija. Želio je pokazati svakom čovjeku da vrijedi. Nije ga stvorio da bi mu bilo svejedno kako će to njegovo stvorenje završiti. Stvoren na sliku i priliku Božju, premda grešan i nezaslužan, Bog mu pokazuje svoju ljubav koja nema logiku međuljudskih odnosa. Ta je logika uzvišenija i božanskija. Ona je poticaj svakom čovjeku da ne gubi nadu, da ima smisla svaki križ, da grijeh koji čovjek počini ne smije uništiti čovjeka, već mu pokazati da je to dno ljudskog življenja mjesto koje čovjeka ne usrećuje, ne daje mu nadu niti osmijeh, ne čini ga mirnim i spokojnim.
Uzdignuti se iznad grijeha i slabosti jest Božja želja da nas spasi. On nas toliko ljubi da je sebe za nas žrtvovao i pokazao nam da zlo u sebi trebamo pobjeđivati do konačne i vječne radosti čiji predokus osjetismo u Kristovu uskrsnuću i njegovoj ljubavi za nas. On nam je snaga. On nam je put.
Datum objave: 21.04.2019.
