Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo izrekao je Mali Princ. Je li stvarno tako? No zašto samo srcem? Kada pogledam oko sebe, očima, što vidim? Naiđoh danas na jedno pismo iz 2017., napisala ga je Karmen Rudelj, učenica 8. b razreda, ne znam koje škole ni kojeg grada, no tako je potpisano.
Iz očiju učenice 8. razreda svijet izgleda ovako: „Stigla su čudna vremena. Svakim danom sve me više iznenađuje ovaj svijet, ova pohlepa i sebičnost ljudskog uma. Živimo u dobu u kojemu se više cijene nove tenisice nego jedan pravi prijatelj, u dobu u kojemu ljudi žele sve skupo i lagodan život bez imalo truda i rada. Živimo u svijetu u kojemu se trči za novcem i darovima, a ne cijeni se jedan topli zagrljaj drage osobe. Ljudi su nezahvalna stvorenja kojima nisu dovoljni zdravlje i mir, pruženi od Boga. Oni su ti koji ne cijene to što imaju obitelj na okupu i voljene pored sebe, kojima zajedništvo i ljubav ništa ne vrijede. Kažu da na mladima svijet ostaje, ali tužno je što ne shvaćaju da današnja djeca izrastaju u baš takve ljude, u razmažena i sebična stvorenja.
Sreću ne čine velike kuće, skupi automobili, markirana odjeća i slava.
Sreću čine iskreni osmijeh, pravo prijateljstvo i čvrsti zagrljaj. Sreća je biti human, pomoći i ne tražiti ništa zauzvrat. Sreća je pomoći starici da prijeđe ulicu, nahraniti psa lutalicu, dati dobar savjet, ljubiti, voljeti, opraštati… Sve te sitnice čine život ljepšim, ali ljudi su na to zaboravili. Netko je jednom rekao: „Ljudi su tu da se vole, a stvari da se koriste. Svijet je u kaosu jer se stvari vole, a ljudi koriste.“
Draga Karmen, puno si mlađa od mene, ne poznajem te, no pomogla si mi progledati srcem još malo više, hvala ti na tome. Kad se u Hrvatskoj dogodi nešto negativno, vezano, prije svega uz Crkvu, svećenike, časne sestre, vjernike laike… šteta je i pogađa nas to sve, ne smijemo si to dopustiti jer nas prikazuje nevjerodostojnima i problem je kad smo takvi. Tada svi mediji bruje o tome, organiziraju se emisije u kojima stručnjaci raspravljaju o tome, stavljaju to na naslovnice i udarne špice dnevnika…
I pitam se zašto je to tako, zašto se gotovo sav medijski svijet u Hrvatskoj trudi da se nečiji pad što glasnije čuje?
Ovih dana u Hrvatskoj se, u organizaciji Laudata, priprema koncert kršćanske duhovne glazbe, i gle čudnog naziva: „Progledaj srcem“. Zanimljiv naziv, kažu da će biti na jednom velikom stadionu u glavnom gradu Hrvatske, Zagrebu i očekuje se oko 50 000 ljudi i to ne samo iz Hrvatske, nego sa svih strana. Nevjerovatno!
Što će tamo raditi?
Kažu, pjevati, veseliti se, moliti, svjedočiti, ustvari pokušat će se, bar nakratko, izdići iznad svijeta koji je opisala Karmen i pokušati zajedno napraviti još korak više kako bi mogli na svijet gledati srcem. I mislim si treba o ovome razglasiti svima, pa ova vijest treba doći do svakog kutka Lijepe naše i šire! Pogledam malo po vijestima, nigdje ni glasa o tome, pa jel moguće?! A to je za par dana?! Ček isti oni mediji tj. novinari koje sam malo prije spomenuo i koji o svakoj negativnoj vijesti pišu i razglabaju danima, pa kako?! Aha, sad mi je jasno, pa da… Mali Princ, „Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo“.
Draga Karmen, sad te još više razumijem. Svijet je prečesto izgubljen i ne gleda srcem, ne traži ono očima nevidljivo, već je zarobljen onim vidljivim, materijalnim, no dobro ne treba suditi, već pokušati pomoći da se svijet promijeni, da sve više nauči gledati srcem i zato je važno da se dobre vijesti i iskustva, ne samo o ovom koncertu, već o svakome onome koji gleda srcem prošire do nakraj svijeta, dijelimo vijesti o tome, o dobrome koje se događa oko nas! Jer, ponoviti ću i treći puta riječi Maloga Princa: „Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo!“.
Autor: fra Stjepan Ivan Horvat Datum objave: 01.06.2022.
