Autor: CroExpress
Mladi Hrvatske katoličke misije Berlin, njih 75, su u pratnji svojih voditelja, sudjelovali od 29. do 30. travnja 2017. na 10. Susretu hrvatske katoličke mladeži u Vukovaru, kojeg je organizirala Đakovačka-osječka nadbiskupija. Ovo im je bio treći put da sudjeluju na ovakvom susretu, nakon Siska 2012. i Dubrovnika 2014. U nastavku prenosimo dojmove četvero mladih Hrvata iz ove misije.
Osmijeh iz dubine duše
‘Kako početi? Nama je jasno da nismo bili u običnom slavonskom gradu, nego u gradu žrtve, u gradu simbola, u gradu heroja, u gradu ponosa, u gradu VUKOVARU! Kakav je to samo osjećaj …. Dođeš u grad i vidiš vodotoranj, voziš se po ulicama pokraj prekrasnih ravnica i vidiš vodotoranj, hodaš po novoj šetnici pokraj Dunava i vidiš vodotoranj, izađeš iz crkve sv. Filipa i Jakova i vidiš vodotoranj! A tek naša zastava…. Kako vijori, tako ponosno, tako napaćena, puna ljubavi, našu prekrasnu zastavu – naše nam jedine domovine Hrvatske! Pa se sjetiš što je ovaj grad sve prošao radi te tako važne slobode naše Hrvatske… Osjetiš silnu tugu, razmišljaš o braniteljima, jednostavno se naježiš i dođe ti da iz dubine duše zaplačeš… Iznenada ti se pojavi osmijeh na licu, ali ne onaj lažni, nego onaj iskreni iz dubine tvoje duše, jer osjećaš u srcu jedan silan ponos. Grad je tu, ti si u gradu i grad je u tebi. Shvaćaš da si ti VUKOVAR, da si onaj koji čini grad ponosnim i da će od ovoga dana i velikim slovima biti urezana riječ VUKOVAR u tvome srcu.’
Vili Ige (23), student elektrotehnike
‘Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah?’ (Siniša Glavašević: Priča o gradu 1991.)
Evolucijski smo stvoreni samo da preživimo i da proširimo svoje gene – tako neki kažu – to neki vjeruju. Ako me netko napada i ja sam jak onda se borim, a ako sam brz onda bježim – što brže i što dalje mogu. Možda ću se i potruditi obraniti svoju obitelj i možda i prijatelje – iz evolucijskih razloga – to tako kažu. Neurološki mi strah pomaže izvući se iz opasnosti. U opasnosti me strah za život i stoga ne činim stvari koje me uvuku u još veću opasnost – zaboravim na pristojnost, moral i sve ono ‘suvišno’ što sam naučila za vrijeme kada je sve to bilo tako lako – tako to kažu. Neprijatelja ću mrziti, jer mi uzima sve ono za što sam živio – to misle.
Kako će mi objasniti odluku jednog 25-godišnjeg Jean-Michel Nicoliera, koji je napustio svoju obitelj, svoj dom, svoj život, da bi kao francuski dragovoljac došao u Domovinski rat, ‘Jer (je) misli(o) da im treba pomoći’ i koji je do kraja ostao u Vukovaru, gdje je i pao, bez obzira na mogućnost povratka u Francusku, jer je ‘to (bio njegov) izbor, i u dobru i u zlu.’. On se nije odrekao sebe i svojih vrlina – ni kada je strah bio najveći. Zašto?
Imam sliku pred očima kako se vojnik dovede u životnu opasnost da bi leš drugog vojnika odvukao s mjesta pogibelji da bi ga mogao pokopati dostojanstveno – te u tom trenu i on pogine. Kako li je time spasio sebe ili prijatelja?
Od kuda je Siniša Glavašević crpio snagu za vrijeme rata sakrivajući se u podrumu propovijedati o LJUBAVI? I kada je mogao pobjeći ostao je da bi ljudima dao NADU.
‘Zato, ako je u vama ima, ne štedite je. Podijelite, dajte djelić svoje ljubavi prvome do sebe i bit će manje neprijatelja. Za početak dovoljno je i to.’ (Siniša Glavašević: Priča o gradu 1991)
Doći u izbrazdan Vukovar, očekujući sresti slomljene i ogorčene duše, kojima je rat uzeo očeve, djedove, braću, prijatelje, susjede, domove, sjećanja (…), a onda, suprotno očekivanjima, gledati u oči čiste i iskrene ljubavi. Gdje je nedavno vladala tuga dočekala me je iskrena radost. Iskrena radost koja mi je prosvijetlila dušu shvaćajući da ono što neki kažu nije istina. Svijet nije slučajan pojam prirode i čovjek nije suma logičnih odluka – već stvorenje Božje. Stvorenje jednog Boga koji je pored istine – svjetlost i ljubav. ‘Gdje je svjetlo tu je i tama’ – i Bog nam je dao slobodu birati da bismo mogli biti u stanju pronaći ljubav.
Znači zašto to sve? Zato jer će naše srce jednom prestati kucati, ali ljubav koju smo širili je vječna.
A kako bih shvatila riječi duhovnika koji me poučava da se mržnjom samo gubi i da je ljubav put istine i slobode – ako mi drugi lažu da ne postoji tama koja nas može zavoditi – ako nas ne upozore na prošlost? Kako bih razumjela da čovjek može proći kroz najveću bol, a ipak s dostojanstvom i ljubavlju uzdići se, ako mi prešute povijest?
Oni – to smo mi, ako šutimo isto kao i da lažemo, a naši neprijatelji, to nisu Srbi – to su tužne duše koje su zaboravile ljubiti – koje su vidjele blago i ljubavi okrenuli leđa.
A ja – ja sam samo imala sreću što sam rođena u svijetu mira i slobode, što su me Anica, Suzana, Draška i fra Edi uzeli za ruku, te otvorili mi oči za jedan svijet koji mi je skoro pa prešao u zaborav, prosvjedovali nadu upoznavanjem uzora Nazora boreći se za istinu, napomenuli odgovornosti svakoga pojedinca, što sam doživjela način veselja za koje sam skoro pa već zaboravila da postoji, što sam osjetila zajedništvo za koje sam doznala da živi, sto sam čula glazbu koja me je dirnula ravno u srce, što sam postala svjedok snage vjere – a pogotovo ljubavi – za koju sam vidjela da je vječna.
Ana Smolković (22), studentica strojarstva
‘Budite turbo vod’
‘Cijeli program susreta bio je savršen od prve do zadnje minute. Kroz spavanje u obiteljima u Vukovaru dobili smo priliku porazgovarati sa ljudima i čuti priču njihove sudbine, što je bilo jako dirljivo. Predavanje povjesničara dr. Ante Nazora i pukovnika Mihaljevića su bile velika čast za nas. Kroz njih smo produbili svoje znanje i dobili još veći uvid u cijeli rat.
Poruku koju smo dobili u uvodu mise mladih u Zagrebu od Patera Ike i branitelja Stipe Mlinarića jako me je potaknula i ne ide mi više iz glave: TURBO VOD! ‘Budite TURBO VOD’, kao što su branitelji bili u ratu. Branitelj Stipe nije pričao o strahotama rata koje je doživio kao branitelj Vukovara, branitelj na Trpinjskoj cesti. Mladi iz SKAC-a čitali su tekst branitelja Stipe, u kojem je objasnio da je ‘Fenomen Vukovar’ bio moguć kroz ‘ludost, inat, drskost, mladost, ljubav, prijateljstvo, slogu i vjeru – kada imate ugrađeno u mlade ljude koji brane svoj grad dobijete 90 dana fanatične obrane od 1000 puta jačeg neprijatelja i kada padne grad vi ste pobjednici što je stvarno Fenomen’. Pozvao nas je da i naša generacija bude ‘Turbo vod’ u miru, da ništa nije nemoguće nama mladima ostvariti.
Klanjanje sa don Damirom je NEZABORAVNO! Još nikada u životu nisam osjećala Duha Svetoga tako snažno u sebi. Nešto me potaknulo što je neopisivo. Pjevanje uz glazbu Božje pobjede u crkvi nakon klanjanja bilo je također nešto jako posebno. Bilo je to za mene do sada nedoživljeno istinsko slavljenje Boga – mogu reći da je za mene to bio najbolji ‘party’ na kojom sam ikad bila.
I na kraju: cijela naša ekipa iz Berlina bila mi je odlična. Hvala našem organizacijskom timu – bez njih ovo ništa ne bismo doživjeli!
Marina Baćak (22), studentica turizma
Suze nade i radosti zbog mladih u Vukovaru
SHKM u Vukovaru 2017. je susret koji se nikad neće zaboraviti. Na ovom susretu sam vidjela u očima ljudi koje sam srela ljubav, prijateljstvo, nadu, ponos i domoljublje, a u istom trenu tugu, žalost i beznađe.
U životu nisam bila ponosnija što sam Hrvatica kao na ovom susretu. Tek sam kroz ovo hodočašće shvatila što je to rat i što je to Vukovar, grad HEROJA.
Kod obitelji u kojoj sam noćila vidjela sam toliku radost, a i nadu zbog dolaska mladih. Kad smo se vratili s mise u naše ‘obitelji’ na ručak dočekala nas je naša ‘majka’. Govorila nam je kako je cijelu misu pratila na TV i bez pauze plakala, a i onda dok nam je to pričala opet su joj išle suze. Te suze su bile suze nade i radosti što je toliko mladih Hrvata došlo u Vukovar.
Najviše mi se svidjelo klanjanje u našoj župi, župi sv. Filipa i Jakova, koje se održalo u subotu gdje su sve grupe mladih predstavljeni koji su u toj župi spavali. Na tom klanjanju, koje je don Damir predvodio, osjetila sam toliki mir i osjetila sam da se uistinu može biti sretan i da se može svakome oprostiti, čak i najvećem neprijatelju jer imamo Isusa Krista na našoj strani.
Dok se na kraju mise (u nedjelju) pjevala himna, naježila sam se. Taj osjećaj kad preko 30.000 mladih u istom momentu pjeva himnu ne može se opisati riječima.
U glavi mi odzvanja rečenica ‘Siguran sam da Gospodin priprema vojsku u ovom narodu’ koju je Pater Ike rekao na kraju koncerta, prije nego što je započeo svoju molitvu.
Jako sam sretna i Bogu zahvalna što sam imala mogućnost otići na ovaj susret i doživjeti ovako nešto prekrasno.
To što je rat učinio u Vukovaru mora se OPROSTITI, ali NIKADA ZABORAVITI!
Ivana Kalajica (19), studentica za nastavnicu katoličke teologije i matematike u gimnazijama
Datum objave: 08.05.2017.
