Minerva Sučić: Tražila sam priliku za posao i evo, dobila sam je

Interes za povratak u Hrvatsku stalno raste, o čemu svjedoči i primjer s Kvarnera. Tvrtka iz Primorsko-goranske županije u svojim kampovima i ugostiteljskim objektima zaposlila je čak 17 potomaka Hrvata iz Latinske Amerike, piše HRT.

Bolivija, Paragvaj, Argentina, Venezuela, Peru, potomci Hrvata iz gotovo svih država južnoameričkog kontinenta na jednom mjestu. Novi život na Kvarneru dosad je pronašlo njih 17, a neki su stigli i s cijelom obitelji.

– Suprug i ja već smo razmišljali o tome da odemo iz Bolivije jer bili smo u vrlo teškoj situaciji. A budući da smo hrvatski državljani, najbolja opcija bila je doći ovamo – i zbog djece i njihova školovanja i zbog mogućnosti da nađemo posao, ali i zbog zdravlja, kazala je Paola iz Bolivije.

Paolin pradjed u Boliviju je otišao s otoka Brača. 80 godina poslije, u suprotnom smjeru stiglo je njegovo troje prapraunučadi. Najstarija od njih 15-godišnja je Kiara.

– U početku su mi nedostajali prijatelji, rođaci, škola i sve to, ali sviđaju mi se ljudi u Hrvatskoj zato što se veoma dobro ponašaju prema nama i pokušavaju komunicirati s nama iako mi ne znamo dobro jezik, otkrila je Kiara.

Bolju budućnost u Hrvatskoj odlučila je potražiti i 25-godišnja Minerva Sučić iz Venezuele.

– U Hrvatsku sam stigla prije nekog vremena zahvaljujući stipendiji Croaticuma. Tako sam uspjela naučiti osnove hrvatskog jezika, abecede, izgovora, osnovne glagole i slično, ali i osnove kulture, primjerice gastronomije. Nakon toga sam tražila priliku za posao i evo, dobila sam je, kazala je Minerva Sučić iz Venezuele.

Rade Zrilić, vlasnik dvaju kvarnerskih autokampova, prepoznao je tu uzajamnu potrebu.

– Želja Hrvata koji žive vani je neopisivo velika i smatram u biti da je to prostor koji nama u ovom trenutku može dati ono što nam nedostaje, a to je da nemamo dovoljan broj ljudi koji su potrebiti za život, za življenje, za rad, za radne procese u hrvatskoj državi, rekao je Rade Zrilić, direktor turističke kompanije.

Uskoro kada sezona počne, potreba za radnicima bit će višestruko veća od trenutačnog broja, i u njegovoj tvrtki, i u cijelom turističkom sektoru.

– Tu se hrvatska politika mora, što bi se reklo, odrediti u smislu političke volje. I naravno sve institucije koje participiraju u svim ovim radnjama koje su potrebite za prijem i integraciju Hrvata koji dolaze, širom otvoriti vrata, dodao je.

Sa zapošljavanjem potomaka južnoameričkih Hrvata počeo je prije nekoliko mjeseci kada se pridružio udruzi koju vodi povratnik iz Paragvaja.

– Prije dvije godine moja supruga, kćerka i ja smo se odlučili vratiti, useliti se u Hrvatsku. Kada smo došli tu, mi smo bili sami. Prepoznali smo da nedostaje nešto, nedostaje organizacija, upute gdje naći posao, kako tražiti posao, kako napraviti prebivalište, kako prijaviti prebivalište, postupci kao kako izvaditi prvu osobnu iskaznicu, takve stvari, pojasnio je Hugo Estigarribia Villasanti, predsjednik Udruge useljenika hrvatskog porijekla – Hrvatski korijeni.

Sve veću potrebu za radnicima u Hrvatskoj prati i sve veći interes za povratkom.

– Do danas imamo oko 300 ljudi koji su aplicirali, jedan veliki dio njih je već tu u Hrvatskoj, ili su u Zagrebu, Splitu, Rijeci, a jedan drugi dio su u Južnoj Americi još uvijek, ali znamo i imamo podatke kad oni namjeravaju doći, kazao je Hugo.

Za Hugom je uskoro stigla i njegova sestra sa suprugom i sinom.

– Ja sam već bila kad sam imala 14 godina u Hrvatskoj, bila sam u Zagrebu, bila sam u Gornjogradskoj gimnaziji. Naučila sam jezik. Uvijek sam htjela vratiti se u Hrvatsku, ali malo me je bilo strah kada imam dijete, naći posao, rekla je Pamela Estigarribia.

– Odlučili smo otići iz Paragvaja jer, iako trenutačno ima posla, plaće su veoma male – uz takve plaće u Paragvaju se ne mogu zadovoljiti ni osnovne životne potrebe. Drugo, dosta je nesigurno, česti su napadi i ne može se mirno ići ulicom, a još manje biti miran jer u svakom trenutku možeš biti napadnut, ispričao je Miguel Diaz.

I prije stoljeća-dva kada se odlazilo u Novi svijet, često je jedan član obitelji odlazio i otvarao put ostalima. A da je i danas tako, potvrđuje nam Stefani iz Perua.

– U mojoj obitelji ja sam prva od potomaka koja se vratila u Hrvatsku, a zahvaljujući meni, mnogo članova obitelji s prabakine strane želi doći učiti o kulturi i možda ostati, rekla je Stephanie.

A kakve sve individualne priče stoje iza odluke o povratku, najbolje si možemo predočiti na primjeru mornara iz Perua koji je posao na vojnom brodu prije tri tjedna zamijenio kuhinjom restorana u Bakarcu.

– Znao sam da sam hrvatskog podrijetla jer moja je obitelj uvijek govorila o tome. Moj prapradjed zvao se Tomo Grgurević Šilje i bio je iz Dubrovnika. Što se tiče moje obitelji, prvi sam odlučio doći ovamo, ali svi znamo da smo hrvatskog podrijetla i da možemo dobiti državljanstvo. Odlučio sam doći jer sam uvijek osjećao pripadnost ovom narodu koji ima bogatu, važnu i zanimljivu kulturu, ispričao je Cesar Flores del Castillo iz Perua.

Obostrani interes postoji, korist od dolaska naših ljudi iz Latinske Amerike imaju i država i poslodavci, a što je najvažnije i sami doseljenici.

Potrebno je stoga zajednički djelovati da ovakve pojedinačne inicijative postanu strateški interes Republike Hrvatske.

Autor: CroExpress Datum objave: 12.04.2024.