‘U suzama sam ostavila dijete u Hrvatskoj; za 72 sata u Njemačkoj sam dobila posao’

Autor: Z.S./Živjeti i raditi u Njemačkoj

Otići iz domovine i za sobom ostaviti dijete vjerojatno je najteži dio odlaska u iseljeništvo. No, mnogi se odlučuju na takav potez jer im je to jedini način da pronađu posao u inozemstvu. Takvo svoje iskustvo iznijela je članica Facebook grupe Živjeti i raditi u Njemačkoj. Prenosimo ga u cijelosti.

‘U kolovozu 2014. sam počela slati životopis (napravljen u Europass formatu) na raznorazne oglase koje sam pronašla na internetu. Već sam počela padati u depresiju jer sam dobila preko 400 odbijenica, a na ostatak poslanih mailova nisam ni dobila odgovor .

Nakon 4-5 mjeseci sam shvatila da ipak nije problem u meni nego u mom životopisu i dala sam stručnjaku da mi napravi profi životopis . Nakon toga nastavila sam slati mailove na adrese pronađene na drugim stranicama (nego dotad, op.ur.). I gle čuda, odjednom je počeo dolaziti poziv za pozivom i tako sam ugovorila pet razgovora, plus probni radovi za posao u Stuttgartu.

Svo vrijeme sam učila njemački kod kuće, plaćala si instrukcije. Učila sam jer već i ptice na grani znaju da se bez znanja njemačkog jezika ne možeš pojaviti na razgovoru za posao i sanjati da ćeš dobiti neki donekle dobar posao. 
‘U suzama i s grčem u želucu ostavila dijete u Hrvatskoj’

I tako sam 22.02.2015. u suzama i s grčem u želucu ostavila dijete od godinu i osam mjeseci u Hrvatskoj . Vjerujte mi, najteži trenutak mog života, ali bila sam svjesna da to radim da bi njoj danas-sutra osigurala bolju budućnost, budućnost kakvu zaslužuje. Uputila sam se u Stuttgart odraditi te razgovore za posao i probne radove .

Došla sam 23.02 , a prva dva razgovora su mi bila zakazana 24.02. , a ostali 25.02. Dok sam išla na razgovore ,116 puta sam zalutala i izgubila se u Stuttgartu, zbunjena javnim prijevozom silazila pet stanica prije nego što sam trebala ili sam nekoliko stanica znala produžiti – ali sve to ide u radni staž. Sad se smijem, ali vjerujte mi da sam htjela plakati u tim trenutcima kad sam shvatila da sam se izgubila. Tih je trenutaka u dva dana bilo i više nego što si možete zamisliti. 
‘Za 72 sata boravka u Njemačkoj dobila sam posao’

U međuvremenu sam za petak ugovorila još dva razgovora za posao i probni rad, no dan ranije sam dobila odgovor da sam dobila posao u jednom hotelu u Stuttgartu sa jako dobrim uvjetima za početak, tako da se na razgovorima u petak nisam ni pojavila, nije imalo smisla. Znači, za 72 sata boravka u Njemačkoj i odrađenih samo pet razgovora već sam dobila posao i u ponedjeljak počinjem raditi.

Što da vam kažem? Sretna sam, presretna, jer sam dio svoga cilja uspjela ostvariti. No i tužna jer sada znam da svog anđela neću vidjeti dokle god ne stvorim financijske uvjete za stan, kako bih i nju mogla dovesti ovdje. No i to će kroz par mjeseci biti realizirano, samo treba imati vjere i pozitivno razmišljati. Iako najteže tek dolazi… Uskrs bez nje i proslava njezinog drugog rođendana bez mene. Kako se naviknuti da je mogu zagrliti i poljubiti samo preko Skypea? Teško je, preteško.

Ali shvatila sam da čašu koja stoji na mome stolu moram uvijek gledati kao do pola napunjenu, a ne do pola praznu.’

Datum objave: 03.03.2015.