Autor: Zoran Stupar
Ivan Bošnjak (58) iz Stuttgarta vrlo je aktivan član tamošnje hrvatske zajednice. Pastoralni referent, ponosan otac i uspješan glazbenik, djed, u razgovoru nam otkriva kako je živjeti u Stuttgartu.
Kako je vama osobno živjeti u Stuttgartu? Kakav balans između posla i privatnog života se može ostvariti?
– Stuttgart je moj četvrti grad u kojem živim u Njemačkoj. Došao sam u prošlom tisućljeću, 1986. na Veliku Gospu u Schwarzwald, točnije u Villingen, gdje je davno došao i fra Dane Milas, prvi hrvatski misionar u nadbiskupiji Freiburg. Proveo sam tu prekrasnu godinu prakse. Selim na postdiplomski studij u Freiburg, prekrasan studentski grad, nekoć centar egzistencijalizma i parapsihologije. Vraćam se, živim i radim šest godina u Villingenu, Tu sam se oženio, dobio dva prekrasna sina. U teškim predratnim vremenima postao sam predsjednik Vijeća stranaca, utemeljio Hrvatsku kulturnu zajednicu, Hrvatsku demokratsku stranku… 1992. odlazim za Karlsruhe, glavni grad pokrajine Baden, tu provedoh prekrasnih 20 godina. Uz svoj posao bio sam predsjednik Udruženja svih hrvatskih udruga Karlsruhea i okolice, predsjednik HKDU-a i član senata stranke, član radne grupe za pitanja stranaca pri Njemačkoj biskupskoj konferenciji, organizirao mnoga kulturno-zabavna događanja…
Konačno, zadnjih šest godina u Stuttgartu, glavnom gradu pokrajine Baden-Württemberg. Grad Hegela, Schillera, Mercedesa, Porschea, Boscha, kulture, politike… Sretan sam! Ovaj grad mi je u srcu. Mogu reći da su svi nabrojeni gradovi dio mene. Svakome sam osjetio bilo i disao u njemu punim plućima. Tako je i sad u Stuttgartu. Uživam u svom poslu. Trudim se biti aktivan, produktivan na pastoralnom i kulturnom polju. Prilično uspijevam. Sretan balans pulsira između poslovnog i privatnog mene. Ima me svugdje i nigdje. Grad je toliko velik da možeš biti prisutan i odsutan, poznat i nepoznat koliko čovjek to želi.
Je li situacija proteklih godina, prema vašem viđenju, za Hrvatsku alarmantnija što se doseljavanja u Stuttgart i okolicu tiče, nego prije?
– Jest! U zadnje dvije godine je doselilo prema službenim statistikama 4 tisuće novih Hrvata. Tako nas je sad oko 24.000. Jedan mali dalmatinski gradić. O ljudima pastoralno skrbe četiri hrvatske katoličke zajednice, četiri fratra – Jure, Zvonko, Frane i Mijo – tri pastoralna suradnika/ce – Zora, Martina i ja – te dvije tajnice. Zahtjevi i potrebe prelaze naše poslanje, okvire i kompetencije. Nema stanova, ima problema s neplaćanjem ili neredovitim plaćanjem nekih firmi naših ljudi, ljudi imaju problema s jezikom… Nažalost, nemamo više socijalnog radnika opće prakse na hrvatskom jeziku. Dugogodišnji socijalni radnik gosp. Marko Bilić je otišao prije dva mjeseca u mirovinu. Kao i gosp. Jozo Bešlić iz Caritasova savjetovališta za ovisnost. Još je jedino ostao gosp. Slavko Azinović u obiteljskom savjetovalištu. Hvala Bogu, na Jozino je mjesto došao gosp. Zdravko Pavlović, Slavko je dobio pojačanje iz Mostara, gospođu Magdalenu Ćubelu. Sa spomenutima izvrsno surađujem. Vremena se mijenjaju i mi u njima. Tu je i dobro organizirana Hrvatska škola koju pohađa priličan broj djece. Suradnja je dobra. Mnogi projekti su nam zajednički.
S klapom Stella maris
Kakvo je raspoloženje u hrvatskoj zajednici prije Svjetskog prvenstva u nogometu? Hoćete li vi pratiti nastupe naših nogometaša?
– Sve već vrije. Prijenosi će se pratiti u kultnim hrvatskim kafićima: Topasu, Forumu, Indigu, Papillonu… Ja ću biti u prvom, tamo je naj atmosfera. Kad padne gol sve gori, cijela ulica se blokira, policija tolerira… Proći ćemo prvi krug. Poslije? Treće mjesto!
Hoće li Hrvati u Njemačkoj za dva, tri, četiri desetljeća i dalje održavati svoj identitet?
– Sigurno! Pa Hrvati su u Karlsruheu 1941. imali svoje kazalište. Za Napoleona su ostavili trag; u Villingenu se jedan kvart zove ‘Kravati’, u Pfalzu postoji poznati ‘Kroaten Pfad’ , čak i vina s tim imenom… Naši tragovi su već duboki! U sportu (Zebec, Pilić, Holcer, Buljan, Soldo, Bilić, Kovači, Mandžukić, Klasnić), kulturi i znanosti (dr. I. Đikić, Jagoda Marinić), filmu (Miroslav Nemec), glazbi (ozbiljnoj: M. Kelemen, D. Vezović, braća Belamarić, I. Repušić, solistica E. Novak, popularnoj: I.Robić, D. Reiter, E. Zanki, HAZE…)
Vrlo ste aktivni u vjerskoj zajednici. Koje sve funkcije obnašate i što radite?
– Pastoralni sam referent. Samo je šest Hrvata postiglo tu profesionalnu titulu u Njemačkoj. Predajem vjeronauk, pomažem ljudima, radim sa strankama, organiziram izlete prigodne priredbe, biblijske večeri, tribine, dane knjige, vodim zborove, sviram orgulje….
Protekli dani bili su uspješni i za vas osobno. Pohvalite nam se, o čemu je riječ?
– Nastupi sa dječjim i mješovitim zborom na proslavi 60. godina Hrvatske katoličke misije Stuttgart pred 1000 ljudi, na 38. hrvatskom hodočašću u Zwiefaltenu pred 2500, na hrvatskom Tijelovu pred 2500, krizmi pred 1000… Nastupi na nekim od tih velebnih događaja i s muškom klapom ‘Stella maris’ te s bandom ‘Grdelini’, koji se proslavio filmom SWR-a ‘Der Schrei’ i pogledalo ga je 14 milijuna ljudi. S bendom sam ‘protutnjao’ Njemačkom uzduž i poprijeko. Ponosan sam i na moj projekt ‘Mozart i Matoš’ u kooperaciji s izvrsnom mladom pijanisticom Ivanom Štimac. Nastupili smo i izazvali ovacije u Stuttgartu i Geislingenu. Idemo dalje! Glumio sam Dalmatinca u ‘Ciglama sv. Elizabete’ (V. Balog) u dramskoj družini Putujuća scena Stuttgart. Čak smo doprli do festivala kazališta u Hrvatskoj. Dio slobodnog vremena od srca poklanjam i novoj evangelizaciji, s Ivicom Klarićem vodim internacionalni karizmatski centar u Stuttgartu. Jednom mjesečno, ponedjeljkom, kad su gotovo sve crkve zatvorene, kod nas u crkvi Srca Isusova sve vrije od karizmatskih pjesama slavljenja, molitava, mise, klanjanja. Dakle, interesantan život. 
Vaš sin David u Njemačkoj je među ljubiteljima hip hopa poznat pod imenom Haze. U kojoj je on fazi svoje karijere?
– Izvrsno mu ide, u svakom pogledu, Bogu hvala! Album Zwielicht je postigao nevjerojatan uspjeh. Turneja fenomenalna, unaprijed mjesecima rasprodana. U mnogim gradovima su lokacije mijenjane više puta, jer se kapacitetima htjelo izaći u susret interesu fanova. Završni festival u Karlsruheu je bio izvrstan. Slijede ljetni open air festivali. David je snimio s drugim velikim imenima izvrstan Falcov album. Potpisao je suradnju za neke TV kuće. On to skriva, ali ja sam ponosan, s mojim Grdelinima s 18. godina je bio u ‘Der Schrei’ na basu. Ponosan sam na Davida! Izvrstan je i kao čovjek i kao glazbenik! Jaki geni. Eto, nešto ja, pa moja sestra Dragica Bošnjak, glazbenica s renomeom, radi u švicarskoj glazbenoj školi u St. Gallenu. Ima tu nešto! I sad je to kod Davida vidljivo u naj-naj formi! Sad je presudan menadžment.
Imate unuka Duju. Koliko unuk promijeni čovjeka?
– Istina, nevjerojatno koliko unuk promijeni čovjeka! ‘Moj unuk i ja’ prijatelja dva! Pravi Bošnjak!
Datum objave: 12.06.2018.
