Autor: Zoran Stupar
Nije sve kako se čini, mogao bi biti zaključak ovog razgovora. Iako Luksemburg, promatrano izvana, izgleda kao raj na zemlji i on ima svoje probleme. A koji su, otkriva nam Carmen Gruber. Naša sugovornica predsjednica je Hrvatskog društva Luksemburg. S Carmen smo porazgovarali o životu u Velikom Vojvodstvu.
Kada i kako ste odlučili otići u Luksemburg?
– Velika većina građana Hrvatske preselila se u Luksemburg radi posla. Naime, u gradu Luxembourg su uz Bruxelles smještene institucije Europske unije, a od 2010. godine te su institucije EU-a, kao i agencije povezane s Unijom, počele zapošljavati Hrvate. Stoga je većina Hrvata koji su u Luksemburg stigli tijekom zadnjih nekoliko godina odlučili preseliti zbog ponude za zaposlenje.
Kakvog su pretežno obrazovanja Hrvati koji žive u Luksemburgu?
– Većina novopridošlih ljudi ima visoku stručnu spremu, pretežito društveno – humanističkog usmjerenja. Uglavnom se radi o prevoditeljima, pravnicima i o pokojem ekonomistu i politologu. Također valja spomenuti kako je u posljednjih godinu dana došlo dosta informatičara, inženjera elektrotehnike i matematike koji su uglavnom zaposleni u institucijama, odnosno agencijama EU-a, a nekolicina njih se zaposlila i u privatnom sektoru.
Kako je živjeti u zemlji s najvećim BDP-om po glavi stanovnika?
– Što se tiče visokog BDP-a, tu brojku treba uzeti s rezervom. BDP je nominalno visok zbog bankovnog sektora, odnosno zbog činjenice da Luksemburg ima nisku poreznu stopu primjenjivu na financijski sektor. Osim toga u Luksemburgu svoje sjedište imaju multinacionalne kompanije poput Astre i Amazona (sav europski promet Amazona ulazi u tu stopu BDP-a!). Prema statističkim podacima standard je oko 20 do 30% viši nego recimo u Njemačkoj.
U realnom životu taj visok BDP se i ne osjeti. Ljudi koji su zaposleni u privatnom sektoru imaju plaće prosječno od 2.500 do 3.000 EUR, što zvuči puno. No ako se uzme u obzir da je cijena stana u najmu od 1.000 pa do čak 2.500 EUR, onda ni ta plaća ne izgleda toliko velika. Upravo zbog toga sve više ljudi, pa i domaćih, smještaj traži u obližnjim gradovima i selima u Belgiji, Francuskoj i Njemačkoj. Nadalje, u Luksemburgu će od 1. siječnja 2015. doći do povećanje stope poreza na dodanu vrijednost što bi moglo imati utjecaja na standard života.
Život je većini ljudi kvalitetan, no valja imati na umu kako u Luksemburgu ima oko 200 kišnih dana godišnje (klima je hladna i vlažna, uz zime koje su blaže nego u Hrvatskoj, ali jednako tako i ljeta) te kako većina pridošlih Hrvata ne govori francuski jezik bez kojeg je život u Luksemburgu nešto kompliciraniji. Također je bitno spomenuti da ne odgovara svakome život u malome gradu (grad Luxembourg ima svega nešto više od 100.000 stanovnika).
Dakle i Luksemburg svojih problema. Kako se oni odražavaju na Hrvate?
– Luksemburg je upravo zbog informacija o blagostanju koje se munjevito šire svjetskim medijima česta meta osoba u potrazi za poslom. Dovoljno je reći da u gradu Luxembourg živi oko 65% stranaca, dok je ta stopa na nacionalnoj razini nešto manja, ali ipak iznosi oko 40%. Upravo zbog toga Veliko Vojvodstvo Luksemburg poduzima stalne napore za kvalitetnu integraciju tih ljudi u luksemburško društvo, što nije uvijek lak zadatak. Fenomen koji primjećujemo je određena dobrovoljna getoizacija nekih četvrti ili cijelih općina u kojima se recimo govori isključivo portugalski ili jedna od varijanti našeg jezika te luksemburške vlasti gotovo bespomoćno promatraju što se događa, a problemu pokušavaju doskočiti tečajevima građanske obuke i integracije, povoljnim tečajevima jezika itd.
U nekim dijelovima grada maha su uzeli prostitucija, beskućnici i sitni kriminal, kao i u svakoj velikoj europskoj metropoli. Ti problemi se na Hrvate odnose jednako kao i na sve ostale stanovnike.
Biste li preporučili Hrvatima da pokušaju pronaći zaposlenje u Luksemburgu?
– U svakom slučaju, poglavito ljudima iz IT sektora i financija. U Luksemburgu je također jak sektor novih tehnologija koji će vjerojatno polako zauzeti mjesto najjače gospodarske grane nakon sektora financijskih usluga. Tu čak ni jezik ne mora nužno biti barijera. Svoje bi želje ipak trebalo držati u realnim granicama, dakle potražiti posao prije samog dolaska te se unaprijed pobrinuti za privremeni smještaj. Za sve upite zainteresiranim strankama stojimo na raspolaganju.
Koje kvalitete su potrebne za pronalaženje posla u Luksemburgu? Kažu da ništa bez znanja nekoliko jezika?
– Donekle je točna vaša tvrdnja. Bez poznavanja francuskog, engleskog pa i njemačkog jezika prilično je teško. No, često se zna dogoditi da na tržištu rada nedostaje određenih profesija i u tom slučaju pojedinac ‘samo’ sa znanjem engleskog jezika može pronaći posao. U privatnom sektoru radi nekoliko Hrvata koji barataju samo engleskim jezikom te trenutno pohađaju tečajeve francuskog jezika.
Poučeni iskustvom Hrvata koji su se u Luksemburg doselili prije 10-20-30 godina znamo da su naučili službene jezike Luksemburga (luksemburški, francuski i njemački jezik) te njima barataju dovoljno dobro da mogu na njima i raditi. Iz iskustva možemo reći da je i znanje luksemburškog jezika velika prednost jer je domaće stanovništvo vrlo zahvalno kada se stranci trude naučiti njihov jezik koji je mješavina njemačkog dijalekta iz pokrajine Franken (kao npr. u Kölnu) uz utjecaj nizozemskog i dio leksika iz francuskog jezika. U principu je kao i u svemu u životu presudna želja za učenjem i napredovanjem.
Na izletu u prirodi (foto: hrvatska.lu)
Koliko Hrvata okuplja vaše društvo, a koliko ih je ukupno u Luksemburgu?
– Hrvatsko društvo Luksemburg osnovano je 2006. godine no tek ove godine ponovno smo reaktivirali udrugu nakon višegodišnje neaktivnosti te radimo na omasovljavanju članstva. Trenutno društvo ima 50-ak članova, no u našim aktivnostima ih sudjeluje daleko više. Tu se uglavnom radi o zaposlenicima institucija i agencija EU. Postoji i kontingent ‘starijih’ Hrvata koji su doseljavali u Luksemburg od 1960-ih pa do danas, koji isto čine dobar dio naših članova.
U Luksemburgu se prema podacima Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija nalazi oko 2.000 Hrvata, no mi u Hrvatskom društvu Luksemburg smatramo kako taj podatak ne odgovara činjeničnom stanju, odnosno kako je broj Hrvata u Luksemburgu puno manji. Prema Statecu, luksemburškom zavodu za statistiku, Hrvatom se deklarira svega 493 osoba. Prema Adresaru Hrvata izvan Republike Hrvatske u Luksemburg je od prije početka I. svjetskog rata do 1995. emigriralo oko 1.200 Hrvata, a zadnjih godina za institucije je počelo raditi nas dvjestotinjak pa kada tom broju dodate obitelji, dolazimo do ukupnog broja od okvirno 1.500 Hrvata.
Družite li se, organizirate li događaje, okupljanja…?
– Od ožujka 2014. obnovljeno društvo organizira razne aktivnosti za članove i Hrvate u Luksemburgu. Organiziramo izlete u prirodu (koje smo nostalgično i višeznačno nazvali Priroda i društvo), potom razne sportske aktivnosti, radionice za djecu s temama u vezi s hrvatskom kulturom i tradicijom, nastupe i predstavljanja na raznim međunarodnim događajima i sajmovima, a za sljedeću godinu pozvali smo nekoliko kulturnih društava i umjetnika na gostovanje u Luksemburgu u sklopu naših aktivnosti.
Pogođeni vijestima iz Hrvatske o katastrofalnim poplavama u Slavoniji i Posavini odlučili smo organizirati humanitarnu akciju prikupljanja pomoći za pogođena područja, te smo u dva navrata slali pomoć u robi preko Crvenog kriza Županja. Akciju smo ostvarili uz financijsku potporu Ministarstva vanjskih poslova Velikog Vojvodstva Luksemburg te u suradnji s Caritasom i Hrvatskom katoličkom misijom.
Radionice za djecu (foto: hrvatska.lu)
Povodom svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu okupili smo se u velikom broju i s iseljenicima iz Brazila zajedno gledali otvaranje Svjetskog prvenstva. Potom smo ostale utakmice organizirano pratili i svaki puta nas se skupilo sedamdesetak. Zatim smo organizirali pripremu prvomajskog graha te svečanu večeru povodom godišnjice ulaska Hrvatske u EU. Na tjednoj bazi Hrvatsko društvo Luksemburg organizira razne izlete, a za sezonu 2014./2015. organiziramo čitav niz aktivnosti. Jedan od glavnih projekata predstavljanja hrvatske kulture u Luksemburgu je Hrvatski tjedan koji održavamo između dva datuma važna za povijest moderne hrvatske države, 25. lipnja i 1. srpnja, a želimo istaknuti i pokretanje knjižnog kluba ne samo za Hrvate nego i za sve one koji uče ili su već naučili nas jezik i oduševljava ih naša bogata kulturna baština.
Jeste li zadovoljni odnosom Hrvatske prema vama? Bi li trebalo nešto poboljšati?
-Odnos Hrvatske s nama još ne postoji, ako mislite na odnos između tijela državne uprave i Hrvatskog društva Luksemburg. A prostora za poboljšanje svakako ima. Naime, jedan od strateških ciljeva Hrvatskog društva Luksemburg jest unapređenje odnosa s Veleposlanstvom u Bruxellesu koje diplomatski pokriva Veliko Vojvodstvo Luksemburg u smislu poboljšanja usluge konzularnih aktivnosti koje su, nažalost, ispod očekivanja (konzularni dani održavaju se svega jednom mjesečno). Zatim, uskoro slijede predsjednički pa parlamentarni izbori. Htjeli bismo se izboriti za to da se organizira glasovanje u Luksemburgu, da svi koji žele ispuniti svoju građansku dužnost ne moraju ići glasovati u Bruxelles.
Drugi strateški cilj je održavanje hrvatskog identiteta u hrvatske djece te upravo radimo na ponovnom pokretanju hrvatske dopunske nastave. Ovdje već ima dosta ljudi čija su djeca na raznim stupnjevima obrazovanja u osnovnoj i srednjoj školi, a u narednih pet do sedam godina bit će barem još 15 djece koja će krenuti u prvi razred osnovne škole. Nastava bi, ako sve bude dobro, trebala početi sljedeći tjedan za školsku godinu 2014./2015.
Također, želimo što bolje predstaviti hrvatsku kulturu luksemburškoj publici te upravo u ovom razdoblju apliciramo s nekoliko projekata na raspisane natječaje Ministarstva kulture i Državnog ureda za Hrvate izvan RH-a u nadi da ćemo dobiti potporu iz domovine za naše ideje i aktivnosti.
Ljudi iz Hrvatske odlaze jer vjeruju da ovdje nema budućnosti – što mislite o tome?
– Broj ljudi koji napušta Hrvatsku je manje više jednak onome s početka stoljeća ili sa sredine 20. stoljeća, ljudi su uvijek odlazili i vraćali se doma (sjetimo se velikih valova iseljenika početkom 20. stoljeća), a što se tiče budućnosti, Hrvatska je svakako ima. Kriza koja se u Hrvatskoj odvija proteklih šest godina proći će, već postoje naznake da je kriza ušla u završnu fazu. Izvoz je počeo rasti, smanjuje se ukupno zaduživanje građanstva i počeo je rast industrijske proizvodnje. Stara paradigma gdje se potrošnja uvoznih dobara financirala kreditima stranih banaka polako odlazi u povijest, a kroz koju godinu živnut će i tržište nekretnina, ali s puno manjim, realnim cijenama.
Biste li nešto poručili za kraj?
– Znamo da je situacija u Hrvatskoj teška, ali ne treba se potpuno predati i ne treba gubiti nadu u budućnost. Unatoč svemu tome, a mi to nažalost jako dobro znamo, kod kuće je ipak najljepše.
Datum objave: 05.09.2014.
