Irska se, apostrofira 27-godišnji Splićanin, što se tiče financijske strane priče, uistinu isplati, ali on je htio natrag u domovinu.
Splićanin Ivan B. ispričao je zbog čega se nakon godinu i pol dana iz Irske vratio u Hrvatsku.
“Dosta je ljudi u ugostiteljstvu u Dublinu ostalo bez posla. Do pandemije koronavirusa i zatvaranja radio sam kao barmen u hotelu, dok nam lani, 20. ožujka, nisu rekli da se sve zatvara.
Kao i ostali koji su ostali bez posla, primao sam državni poticaj od 350 eura tjedno. Posljednjih pet mjeseci radio sam u “Lidlu” i bio sam odlično plaćen, ali bilo je i prilično naporno. No, nije to presudilo mojem povratku kući, nego činjenica što to nije bio posao u mojoj struci.
Zato sam se vratio u Hrvatsku, želim pokušati ovdje raditi nešto za što sam se obrazovao u Americi”, rekao je za Slobodnu Dalmaciju .
1. ožujka vratio se u rodni Split gdje će potražiti posao u turizmu.
Ivan je, naime, s diplomom turističko-hotelskog menadžmenta stečenom u Americi, gdje je uz studij i radio, kraće vrijeme boravio u Švicarskoj, a potom se preselio u Irsku želeći steći iskustvo u struci, još više usavršiti engleski jezik, te ujedno podebljati životopis, koji bi mu se jednoga dana mogao isplatiti nakon povratka u Hrvatsku.
Ne strahuje od ljeta u Hrvatskoj
No, korona mu je poremetila planove i evo ga sada opet u Splitu. Doduše, s izvjesnom irskom ušteđevinom uz pomoć koje će prebroditi ovih nekoliko mjeseci do sezonskog posla. Optimističan je, ima pristojan CV i kontakt s bivšim, njime zadovoljnim sezonskim poslodavcem, pa ne strahuje od ljeta u Hrvatskoj.
“U vrijeme pandemije u Dublinu se znatno smanjio broj poslova u ugostiteljstvu. Možda se dnevno vrti pet do deset oglasa, a prije ih je bilo i do 450 u mojoj struci, za razne poslove tipa hotelski marketing, recepcija, sobarice, menadžeri hotela… Doslovno nema ničega. Većinom se nude poslovi u skladištima, trgovinama, ljekarnama, na benzinskim pumpama… – govori mladi Splićanin.
U Dublin je, objašnjava, prvotno otišao s planom o stjecanju predznanja i iskustva u struci – u hotelskoj prodaji, marketingu, na recepciji… A onda se namjeravao vratiti u Hrvatsku.
Irska se uistinu isplati
“No, prvog dana kad sam stigao u Dublin, na prvom razgovoru, dobio sam posao barmena. Baš je bilo prelako… Mislio sam tražiti novi, ali bilo mi je blizu kuće i bila je dobra lova, pa se malo odužilo”, smije se Ivan. Za taj je posao bio plaćen 10,50 eura po satu (riječ je o minimalnoj satnici u Irskoj), ali je u igri bila i neizbježna, a što je bitno, i neoporeziva – manča. Otprilike je, ne krije, do prvog zatvaranja u Irskoj zarađivao 2350 eura mjesečno.
Nakon življenja na potpori, lani je u srpnju ponovno otvoren hotel u kojemu je radio. Vratio se na posao, a onda je uslijedilo novo zatvaranje sredinom rujna. Bilo je ili ići kući ili potražiti drugi posao.
“I onda sam našao posao u “Lidlu”, gdje sam se zadržao pet mjeseci. Satnica je bila 12,30 eura, jutro i prekovremeni 15,37 eura, nedjelja 18,55 eura, a 23,20 eura za prekovremene nedjeljom. To sam uvijek “gađao”. Što se tiče financijskog dijela priče, stvarno sam bio super zadovoljan, iako ima ljudi koji u irskom “Lidlu” rade i za manju satnicu. Ali opet se može.
Ja, primjerice, nisam propuštao tu nedjelju i prekovremene. Pa samo za nju imao sam 200 eura na dan. Četiri nedjelje, 800 eura. Samo time bih platio sobu i režije. I nešto hrane”, iznosi računicu Ivan. Irska se, apostrofira, što se tiče financijske strane priče, uistinu isplati.
“U prosincu sam primio plaću od 3100 eura (porez 20 posto), u siječnju 2900 eura i platio sam porez 10 posto. Naradio sam se kao konj, ali nikako se ne može reći da je to financijski bilo loše. Platiš sobu 600 eura, 100 eura režije, neka je hrana 400 eura. Može ti, po meni, ostati 1000 eura sa strane. Zatvorenih očiju. Ali to je, ponavljam, po mojoj mjeri stvari u životu”, ističe mladi splitski povratnik iz Irske. Ipak, kad je sve dobro odvagnuo, zaključio je kako taj posao nije za njega.
“U četiri ujutro počinje slaganje polica, znači ustajanje je u tri i pol. Pomalo me boljela i glava. Nije baš da je najzdravije… Imate svojih šest, sedam paleta i morate ih završiti do osam, kad se trgovina otvara. Nakon toga idem na zalihe, frižider, blagajnu… Gdje treba. Stalno sam radio jutro, jer u jutarnju smjenu, kao, stavljaju dobre radnike. No, taj mi se posao nije sviđao. Odlučio sam se spakirati i poći kući”, veli Ivan.
Njegov izbor
Čuo je za puno sličnih povratničkih priča, mahom naših ljudi koji su u Irskoj radili u ugostiteljstvu i ostalim djelatnostima koje su trenutno potpuno zatvorene. Naravno, ne misli pritom na Hrvate zaposlene u IT struci, zdravstvu, u domovima za stare…
Trenutno nije siguran bi li, kad se situacija s koronom smiri, opet krenuo put Irske.
“Nije mi se baš svidjelo vrijeme. Nisam se baš ni povezao s ljudima. Većina naših ljudi ide gore samo radi para, pa samo rade po cijele dane“, onako na prvu obrazlaže. I bez obzira na svoje razloge povratka u Hrvatsku, ne želi odvraćati od nauma one koji su se tamo uputili ili već žive na smaragdnom otoku. Povratak je bio njegov izbor, piše Slobodna Dalmacija.
Autor: CroExpress Datum objave: 11.03.2021.
