Autor: Branko Barbić
Ljubica Gatarić, novinarka Večernjeg lista, u razgovoru s Maruškom Vizek, ravnateljicom Ekonomskog instituta Zagreb, podsjetila je da 2020. ističe sedmogodišnja odgoda liberalizacije tržišta poljoprivrednog zemljišta. Predviđaju da bi 2020. stranci mogli navaliti na kupovinu vrlo jeftine hrvatske poljoprivredne zemlje. Povod razgovoru bio je novi zakon o poljoprivrednom zemljištu koji je u pripremi pa je novinarka upitala ravnateljicu Ekonomskog instituta kako Hrvatska dočekuje 2020. Maruška Vizek najprije ukazuje na stanje u poljoprivredi.
‘Poljoprivreda je naš najzapušteniji gospodarski sektor. Jedan razlog, ali ne i jedini, za dramatično smanjenje poljoprivredne proizvodnje je i nedostatak adekvatnog upravljanja zemljištem. Hrvatsku karakterizira usitnjenost i nesređeno zemljišno-knjižno i katastarsko stanje poljoprivrednih čestica, nepostojanje kanalske mreže i neuređena putna mreža do čestica.U takvim preduvjetima produktivnost poljoprivredne proizvodnje je vrlo niska, a niska produktivnost se onda reflektira i u niskoj cijeni poljoprivrednog zemljišta. Pri pristupanju Uniji dobili smo sedmogodišnju odgodu liberalizacije tržišta poljoprivrednog zemljišta koju smo trebali iskoristiti za sređivanje stanja koje bi rezultiralo povećanjem i produktivnosti i cijene poljoprivrednog zemljišta. No, kako nismo napravili ništa, 2020. godine možemo očekivati navalu stranaca na, iz njihove perspektive, vrlo jeftinu zemlju.
U tom kontekstu, izmjena Zakona o poljoprivrednom zemljištu kojom se ukida Agencija za poljoprivredno zemljište, a raspolaganje državnim zemljištem vraća se jedinicama lokalne samouprave, korak je unazad jer znamo da te iste lokalne samouprave nisu naplatile milijarde kuna od najma i prodaje državnog zemljišta u prošlosti.
Agencija je trebala dovesti u red to stanje i baviti se sustavnim mjerama za sređivanje stanja poljoprivrednog zemljišta. To se, nažalost, nije dogodilo, a umjesto da se Agencija osnaži i dobije mandat da zatečeno stanje riješi, mi problem vraćamo onima koji ga nisu u stanju sustavno riješiti.
Kada se za dvije godine najplodnija zemlja bude prodavala u bescjenje strancima, nećemo stoga imati pravo da zdvajamo nad svojom sudbinom jer smo tu situaciju sami sebi stvorili.’
Čini se da intervju nije pobudio veći interes hrvatske javnosti iako se to moglo očekivati obzirom da je Hrvatska treća zemlja u Europi po broju vlasnika nekretnina.
Kako Europska komisija kontinuirano vrši pritisak na hrvatsku vladu da uvede porez na nekretnine, teško je predvidjeti do kada će se ova ili neka buduća vlada moći opirati uvođenju tog poreza. Neki čak vjeruju da uvođenje takvog poreza može dovesti do uređenja tržišta nekretnina i do stavljanja u funkciju nekorištenog stambenog fonda i poljoprivrednog zemljišta.
Međutim, valja računati i na neželjene i teško predvidive posljedice uvođenja poreza na nekretnine, imajući na umu, pored ostalih, dvije činjenice: velik broj vlasnika nekretnina žive i rade u tuđini i sve je veći broj vlasnika nekretnina starije dobi.
Oni koji su u tuđinu iselili privremeno ili na neodređeno vrijeme, teško se mogu brinuti o svojim nekretninama u Hrvatskoj. S vremenom im njihove nekretnine postanu težak teret koji valja održavati ili koji se prepušta ubrzanom propadanju.
Uvođenjem poreza na nekretnine, tu kategoriju vlasnika dodatno bi se potaklo na prodaju nekretnina bilo komu tko bi ih htio kupiti. Koliko sam mogao vidjeti, ni Hrvati protjerani iz Bosanske Posavine, koji žive u Hrvatskoj, ne održavaju svoje nekretnine u Bosni, iako im za to ne treba previše vremena i novca.
Vlasnici nekretnina u starijoj dobi, i kad imaju djecu, u većini slučajeva ne mogu računati da će djeca preuzeti imanja. Oni pak koji su iselili na rad u tuđinu, mogu se tek nadati nekoj boljoj mirovini s kojom će se vratiti u Hrvatsku u neki starački dom, s nešto više udobnosti od prosjeka staračkih domova.
Bijes koji iskazuju novi iseljenici iz Hrvatske općenito protiv načina života u Hrvatskoj, protiv politike, vlade itd. zapravo prikriva dezorijenitranost iseljenika koji se iskorjenjuju i koji će s vremenom postati tuđinci u tuđoj zemlji i teret svojoj djeci. Nekoć ponosni vlasnici kuća, stanova, njiva, šuma… postaju podstanari koji će ostati i bez zadnje ledine.
Umjesto da racionalno prihvate stvarnost i da iskoriste priliku kupovanja ili očuvanja nekretnina, novi hrvaski useljenici, ali i oni koji ostaju u Hrvatskoj, ne pokazuju da ih brine što se ubrzano približava dan D, otvaranja mogućnosti strancima za stjecanje jefitine hrvatske poljoprivredne zemlje i drugih nekretnina. U iseljeništvu i u domovini javnost se bavi jalovim aktivnostima, polemikama i naklapanjima o Istanbulskoj konveneciji i dokumentu Vijeća za suočavanje s prošlošću.
Datum objave: 20.03.2018.
