Autor: Z.S.
Kako se Šveđani odnose prema mladima s invaliditetom i posebnim potrebama? Hrvatica koja posljednjih godinu dana živi u švedskom Göteborgu i radi kao asistentica djevojčici s invaliditetom, ispričala nam je svoje iskustvo.
Kako kaže, tamošnje zakone baš ne poznaje pa nije sigurna koliki dio troškova pokriva država, a koliki dio roditelji. Ali cijela je priča pokazatelj koliko je švedski standard visok.
‘U stanu djevojčice s kojom radim imaju tri dizalice, u svakoj prostoriji po jedna. Stan je potpuno opremljen, kupaonica je prilagođena invalidima. I dva puta godišnje dolazi majstor provjeriti je li sve u redu sa stanom i opremom. Ima dva kolica, stajalicu, hodalicu, računalo Tobii kojim upravlja pogledom. Imaju veliki kombi za invalide’, pojašnjava nam.
Djevojčica osim nje ima još jednu asistenticu kod kuće, a u školi ih ima tri. Može ih imati koliko želi, ali svaka osoba dobije određeni broj sati na koji ima pravo, ovisno o stupnju invaliditeta.
‘Škola je dobro opremljena i svaki razred ima više profesora. S njom radi cijeli tim stručnjaka: ima vlastitu fizioterapeuticu, radnu terapeuticu i logopedicu. One također dolaze i određeni broj sati kod nje doma i nas asistente i roditelje uče kako raditi s njima. Kad tata ne može doći po nju u školu, čeka je taksi ispred. Ide na plivanje i jahanje. Često ide na neke terapije u druge države’, priča nam djevojka, koja je željela ostati anonimna.
Ona kao asistentica zaposlena je u udruzi.
‘Imamo dobru satnicu, vikendom duplu. Imamo pravo na edukacije za koje dobijemo plaću i na besplatnu teretanu, plivanje ili aktivnost koju odaberemo. Jako se puno radi s djecom, npr. roditelji žele da vježbam s njom meditaciju. Uglavnom, sve je puno drugačije nego u Hrvatskoj. Kada sam radila u školi u Dubravi, cijela škola je imala samo dvije dizalice. A moja djevojčica u stanu ima tri…’, zaključuje.
Datum objave: 06.12.2018.
