Autor: Maja Marić
VAŽNO: Prenošenje ovog članka dopušteno je isključivo u CJELOVITOM obliku s JEDNAKIM NASLOVOM. U suprotnome, autorska prava smatrat će se prekršenim te će se pokrenuti odgovarajući postupci.
Članak je u cijelosti prenesen s autoričinog bloga.
Prva stvar koju vam kažu svi koji su odselili iz Hrvatske je: ‘Sve je super, ali pripremi se na muke Isusove oko traženja smještaja’. Tako da ne mogu reći da nam NITKO nije rekao. Rekli su nam svi. Napisali svi. Naglasili. Posebno pojasnili. Dakle, bili smo spremni na to da je traženje stana jako zahtjevan i iscrpljujuć posao. Ono što nisam nekako, u svem tom naglašavanju, uspjela shvatiti je da ‘muke Isusove’ znače, pa ono, muke koje su teške toliko da ti padne na pamet uspoređivati ih sa mukama koje je proživio Isus. I onda umro. U mukama. Na križu. Da, čini se da pronaći stan i nije baš lagano, ha?
Krenula sam sa nekim općenitim greškama u koracima. Imali smo humorističan odmak sa ‘pa ne tražimo stan u Dublinu!’ Imali smo realan odmak sa ‘nismo socijalni slučajevi tako da ne spadamo u najnižu kategoriju’. Imali smo vremenski odmak sa ‘imamo tri mjeseca za naći stan, moramo biti STVARNO kreteni da ga ne nađemo’. A naravno da smo imali i napuhano samopouzdanje sa ‘mi nismo kao svi ostali, mi ZNAMO naći stan’. U to je još ušlo i vrlo inteligentno ‘mi želimo samo i isključivo OVO naselje’, kao i ‘pa šta, uzet ćemo stan koji je komplet namješten’. Nakon, evo, šest tjedana aktivnog traženja stana, imam samo jednu stvar za reći:
A ha ha ha ha. Hahahahaha. Ha haha. Ha! Hahahahahahahaha. Ha.
Glupačo.
Na samo početku je mr. Muž sreo nekog Makedonca na igralištu koji mu je rekao da je pronaći stan nevjerojatno. I dok mi je to prepričavao, upustili smo se u klasičnu raspravu ‘pa naravno, kad imaš troje djece i tražiš isključivo gradski stan!’ Jer mi smo pametniji. Mi znamo kako! Samo gledaj kako rješavamo stan naših snova za 5, 4, 3, 2, 1… (ponovno pročitajte moj komentar nakon šest tjedana taženja stana) Naravno da smo u međuvremenu odlučili prihvatiti većinu dijelova grada, povećali mjesečni iznos koji smo spremni odvojiti, pa čak i dodali sobu. Samo nam dajte faking stan, braćo i sestre, samo jedan retardirani stan!
U čemu je (sve) problem? Stanovi se u većini slučajeva izdaju u potpunosti prazni. To znači da nemaju niti kuhinju. Eventualno pločice u kuhinji i kupaonu, ali bez namještaja, što znači bez ormarića i ogledala (da, i ja sam se prenerazila kad sam skužila da kupaona ima ‘namještaj’). To znači da koji god stan iznajmite, morate komplet urediti. A to košta novaca. Puno. Uz mjesečni najam, prvi mjesec još morate platiti kauciju u iznosi dvije do tri mjesečne rate, plus što morate urediti taj stan. Ne morate baš glumiti Mirjanu Mikulec, ali pretpostavljam da svi trebamo kauč, krevet, ormar i tv. Dobro, oni fini i kulturni ne trebaju tv, ja trebam. I kuhinju. I faking kuhinju! Naravno, možete tražiti i stan koji ima namještaj (ili barem kuhinju!), ali to košta. Stanovi koji su komplet opremljeni gotovo nikada ne dolaze na duži period, a ako je tome slučajno tako, u većini slučajeva to znači da možete zadržati taj namještaj – uz naknadu, naravno. Negdje traže mjesečno pedesetak eura za iznajmljivanje kuhinje sa stanom. Negdje očekuju da ju platite. A ta svota iznosi otprilike (opet) svotu dva mjesečna najma. U jednom stanu su rekli da namještaj može ostati. Za, gotovo simboličnih, 5.000 eura. Pet tisuća eura!! Na svu sreću, nismo nikada nogom kročili u navedeni stan iz jednog jednostavnog razloga – znate, taj stan je bio jednostavno premalen za našu obitelj. Taj dvosobni stan od konkretnih 78 metara kvadratnih je, ponavljam, jednostavno bio PREMALEN za našu obitelj. Pod ‘obitelj’ mislim na mene, mr. Muža i dijete od 2,5 godine iliti nas troje koji, inače, spavamo u jednom krevetu 140×200.
To je druga čar traženja stana u Njemačkoj. Da, nekad se radi samo o pristojnom načinu da vam kažu ‘gle, ne želimo doseljenike s malom djecom koja će nam skakati po našim njemačkim glavama’, ali u većini slučajeva – oni stvarno misle da je stan koji ima samo jednu spavaću sobu (koliko god velika ona bila) jednostavno neprimjeren životu obitelji. Pa makar ona imala samo tri člana. I da, kada to gledamo iz hrvatske svakodnevice, naravno da bi bilo idealno da obitelj živi u stanovima u kojima roditelji imaju svoju spavaću sobu, djeca svoju, a boravak i kuhinja su zajednički prostor. Ali opet, iz hrvatskih perspektiva, meni je to uvijek zvučalo kao utopija. Naravno da bi to bilo super. Ali koliko nas je odraslo u stanovima gdje mama i tata spavaju u boravku i lome leđa na kauču na rasklapanje? Možda je i moj stav krivi – ja sam mislila da je dovoljno da imamo prostora u boravku, a po noći je svejedno je li nas troje u sobi ili svatko sam. Također sam glupo mislila da je ‘moj problem spava li dijete s nama ili ima svoju sobu’. I vidim da sam bila blesava. Stan u kojem smo trenutno, inače iznajmljuje dečko u svojim tridesetima. Sam. Ima djevojku, ali ne živi s njim. On sam živi u stanu koji ima 67 kvadrata, ima veliku spavaću, boravak, blagovaonicu i odvojenu kuhinju. Dakle, ima JEDNU spavaću sobu i tu živi on JEDAN. Mogla bi i djevojka s njim. Dijete ne. Drugi poznanici manijakalno su tražili novi stan, također u Kölnu, jer im je premalen od kada imaju dijete. Radi se o stanu od 100 kvadrata!! Pogađate dobro – ima samo jednu spavaću sobu!
Neću ni spominjati zavrzlame kao što je predavanje papira koji pokazuju našu financijsku povijest u Njemačkoj – a mi nemamo nikakvu povijest u Njemačkoj, pogotovo ne financijsku. Ili, recimo, potvrde od prethodnih stanodavaca. Pod ‘prethodnih’ ne znam misle li na moju svekrvu ili na dečka koji trenutno putuje po svijetu i pomalo je, kako bih to rekla, nedostupan? Da ne govorimo o tome da na svakom gledanju stana budemo mi, s djetetom, i nekoliko ‘upicitih’ njemačkih parova. Možda oni nemaju dvostruke standarde, ali ja se ne mogu otvoreno ponadati da će netko izabrati baš nas. Zbog čega bi? Po čemu smo mi to posebni?
Ali učimo na greškama. Prešli smo na traženje trosobnog stana umjesto dvosobnog, proučili smo njemački ebay tako da barem dio namještaja riješimo tako, ali od kuhinje ne odustajemo. I dalje pošaljemo minimalno tri maila dnevno (puta broj dana, pa sad vi računajte), s tim da nam i dalje na 9 do 10 ne odgovore. Kao što je mr. Muž rekao jednom kolegi s posla ‘Ima li gore kategorije od mlade obitelji stranaca s djetetom?’, na što mu je ovaj rekao ‘Ima. Student.’ Tako da sada živimo u nadi da ćemo nekim studentima preotet stan i uživati u našem ‘Ikea je majka’ iznajmljenom centru svemira. Barem našeg. Imamo još par tjedana fore tako da ćemo vrlo brzo saznati idemo li kući za božićne praznike na 2-6 tjedana ili ipak ostajemo još neko vrijeme!
Datum objave: 20.10.2016.
