Na hrvatskim otocima, dok se more stišava pod težinom preduskrsne tišine, Veliki četvrtak i petak dolaze kao sveti trenutci naroda koji još pamti duboko – srcem, ne kalendarom.
U Veloj Luci, Hvaru, Visu, pa sve do malih crkava Brača i Raba, noćima se pjevaju “Gospin plač”, “Stabat Mater” i litanije koje ne znače samo tradiciju, nego – život. U procesijama nose se križevi, pale svijeće, ljudi hodaju u tišini, a zvona – umjesto da zvone – utihnu. Sve staje. I to nije scenografija. To je liturgija jednog naroda.
Veliki tjedan, od Cvjetnice do Uskrsa, u tim se krajevima ne dočekuje kao folklorni tjedan. To je tjedan šutnje, tjedan tihe prisutnosti, tjedan u kojem čovjek postaje svjestan nečega višeg od sebe. Svakim danom tog tjedna Krist sve dublje ulazi u ljudsku svakodnevicu, da bi na Veliki petak, na vrhuncu tišine, stao pred srce naroda.
Na kopnu je slično. U selima Slavonije, Dalmacije, Zagorja – Veliki petak još uvijek ima onu težinu koju civilizacija ne uspijeva istisnuti. Djeca šute, kuće se čiste, post se ne preispituje. Ljudi znaju da se ne jede meso, ali više od toga – znaju zašto. Zna se da se ne služi misa, da oltar ostaje ogoljen, jer Krist leži u grobu. I sve to nije teret, već – poziv.
I tu dolazimo do ključa: običaji su fenomenalni. Ali nisu sami sebi svrha. Hodanje za križem, nošenje barjaka, procesije kroz maslinike i kalete – sve je to veličanstveno. No to ne smije ostati samo uspomena. Jer vjera koja ostane na razini običaja, postaje folklor. A mi nismo narod folklora, nego narod križa i uskrsnuća.
Ako te procesije dirnu, ako osjetiš suzu u grlu dok pjevaš “Puče moj” – onda je to dar. Ali pravi plod dolazi tek ako to preneseš u svakodnevicu. Ako s tim stavom uđeš u brak, ako s tom tišinom u srcu odgajaš dijete, ako s tom vjerom gradiš posao, selo, školu i državu. Jer što vrijedi da jednom godišnje sve utihne, ako nam život svakoga dana odzvanja prazno?
Zato je Veliki tjedan i veliki poziv. Da Hrvatsku gradimo prema dubini tišine Velikog petka. Da ne mjerimo vrijednost ljudi po Instagram objavama, nego po tome koliko znaju šutjeti pred patnjom i služiti tiho, kao što je to činio Krist. Da Europa, umorna od dekadencije, ponovno pogleda prema periferiji – prema jednom malom narodu koji još uvijek zna što znači kad zvona utihnu, a srce progovori.
Hrvatska ne treba nove zakone koliko treba obnovljene duše. I ako to shvatimo, ako običaje ne čuvamo samo za Uskrs, nego ih pretočimo u svakodnevni mentalitet ljubavi i žrtve – tada ćemo imati ne samo ljepšu zemlju, nego i svjetliju budućnost. Ne samo za nas, nego za cijelu Europu.
Autor: CroExpress/Ivan Novokmet Datum objave: 14.04.2025.
