Blažena Chiara Luce Badano, mlada djevojka koja je imala divnu blistavu budućnost pred sobom, ali joj se život u trenu promijenio. Gospodin je za nju imao druge planove, koje je ona hrabro i potpuno prihvatila i dopustila mu da se preko nje proslavi kako On to želi. Blaženom je proglašena 25.9.2010.
Rođena je u Sassellu, dražesnom malom mjestu na sjeveru Italije, 29.10.1971. Chiara je jedinica Ruggera Badano, vozača kamiona, i Marie Terese Caviglia, radnice. Bili su u braku jedanaest godina, no bez djece. Lako si zamišljamo razornu radost koju je izazvalo to rođenje.
Djetinjstvo je prošlo bez briga: malo se toga može reći, osim prolistati obiteljski album, sličan mnogim drugima. Mama ostavlja posao da bi se brinula za malenu. Razgovor i ljubav izmjenjuju se s trenucima istine: u kući Badanovih postoje i “ne” hirovima malene, koja lako može odrasti razmažena, jer je previše u centru pozornosti roditelja i rodbine.
Pripovijeda mi Maria Teresa: “Jedno popodne malena se vratila kući s lijepom crvenom jabukom. Pitam je odakle joj. Kiara mi kaže da ju je uzela od susjede, Gianne iz mlina… Onda joj objašnjavam da prije nego što uzme, mora pitati smije li, i da je zbog toga mora odmah vratiti i ispričati se. Ali ona ne želi, srami se. Kažem joj da je puno važnije reći istinu, nego pojesti dobru jabuku. Kiara se vraća kod prodavačice povrća i sve joj objašnjava. Navečer je ta žena donijela košaru jabuka za Kiaru, “jer ona je danas naučila nešto jako važno“.
Susret
Chiara pokazuje velikodušni karakter: u jednoj zadaći u prvom osnovne, pišući malom Isusu od njega ne traži igračke, već: “Ozdravi baku Gildu i sve bolesne osobe.” Kad se posvadi s roditeljima, svađa traje tek trenutak.
Malene, no znakovite stvari: mama joj predloži da pospremi stol. “Ne, ne da mi se“. Dođe do sobe, onda se vrati i kaže: “Kako ide ona priča iz Evanđelja, o dva radnika koji moraju ići na vinograd, jedan kaže da ne ide, a drugi kaže ne… Mama, stavi mi pregaču“. I posprema.
Kad je imala devet godina dogodio se temeljni susret njena života, susret s Idealom jedinstva. Bilo je to na skupu gen3 u rujnu 1980, a zatim s roditeljima sudjeluje na velikom kongresu obitelji, Familyfestu 1981. Kaže njena mama: “Vrativši se kući, zaključili smo: da su nas pitali kad smo se vjenčali, rekli bismo: Kad smo upoznali ovaj Ideal.“
Sport, naklonosti i Evanđelje
Sv. Augustin često ponavlja da “ljubav daje ljepotu“. Doista, Chiara je obavijena evanđeoskom ljepotom, iako je već samo po sebi jako slatka, lijepa djevojka. No, na slikama još od djetinjstva privlači upravo njen bistar pogled. I na fotografijama iz puberteta, kad joj koja bubuljica viška kvari ovalno lice. 1985 se seli u Savonu, gdje će u klasičnoj gimnaziji unatoč zalaganju, imati nekih problema.
Pala je četvrti razred gimnazije, i zbog toga dosta trpjela. S roditeljima se pojavljuje poneko nerazumijevanje, iako je ljubav jača, pa se često dolazi do prihvatljivih kompromisa za obje strane, kao npr. o trajanju večernjeg izlaska. Naime, posebno za vikenda u Sassellu, Klara navečer voli ostati s prijateljima u kafiću. Veliki je sportaš: tenis, plivanje, planine. Jako voli plesati i pjevati. Priča Chicca Coriasco, njena prisna prijateljica: “Voljela se i lijepo obući, srediti frizuru i ponekad se malo našminkati, ne pretjerano“. Mnogi trče oko nje, dok ona voli sanjati. Svako toliko kaže prijateljici, uočivši nekog dečka: “Onaj mi se sviđa“. Ali ništa više: “Jako je pravedna u osjećajima, ide polako“, potvrđuje Chicca.
No sa Lukom zadržava povlašteno prijateljstvo: ako nije baš ljubav, snažna je simpatija. “Ali bez kompromisa“, precizira Chicca. Uskoro nakon toga ostavlja ga, iako ga još voli, jer je uočila da u njihovom odnosu nešto nedostaje. Što reći? Najnormalnija djevojka, ali je imala nešto što je možda malo razlikuje od mnogih njenih vršnjaka: znala je “odrezati“, znala se povući; razgovarala je s Gospodinom.
U ljeto 1988, čim je čula da je pala matematiku. Teško joj je, jer je pala godinu, ali se ne povlači. Roditeljima piše: “Došao je važan trenutak: susret s Isusom Napuštenim. Nije bilo lako zagrliti Ga,” ali Chiara je jutros objasnila gen 4, “da On mora biti njihov zaručnik.” Chiara, tj. Chiara Lubich, s kojom će se i dalje često dopisivati i s kojom će imati intenzivan odnos sve do kraja, kad će reći: “Sve dugujem Bogu i Chiari“. Od nje je kasnije tražila “novo ime“. Odgovor je bio: “Chiara Luce” (Svjetlo).
“Imam sve”
Onda ono neočekivano. Igrajući tenis osjeća snažnu bol u ramenu. Prvo ne obraća pažnju, kao ni liječnici. Ali stalni padovi potakli su nova istraživanja. Presuda: zloćudni tumor, jedan od najtežih i najbolnijih oblika raka. Chiara Luce nakon duge tišine, bez plača i pobune, prihvaća vijest s hrabrošću: “Uspijet ću, mlada sam.” Započinje duboka promjena, brz uspon prema svetosti.
Tijek bolesti je nemilosrdan, ali Chiara Luce nastoji voditi normalan i radostan život, iako često boravi u bolnici. Jedan od liječnika bolnice u Torinu, Antonio Delogu, rekao je: “Svojim osmijehom, svojim velikim svijetlim očima pokazuje da nema smrti, da postoji samo život.”
Podnijet će dvije jako bolne operacije. Zbog kemoterapije gubi kosu, do koje joj je jako stalo. Pri svakom pramenu kose koji pada, ponavlja jednostavno, ali intenzivno: “Za Tebe, Isuse“. Uvijek nazočni roditelji podsjećaju je da je iza tih boli tajanstven nacrt Božji. I Chiara Luce opet ljubi. Tako jednom prijatelju koji kreće u humanitarnu misiju u Afriku daje svoju ušteđevinu: “Meni ne treba, ja imam sve“.
Bez morfija
Postoji jedna snimka iz tog razdoblja, u kojoj Chiara Luce priča o bolnoj posjeti liječniku: “Kad su liječnici započeli s tim malim, ali neugodnim zahvatom, došla je jedna osoba, gospođa, s jasnim osmijehom, prekrasna: približila mi se, uhvatila me za ruku i dala mi hrabrosti. Kao što je došla, tako je i nestala: više je nisam vidjela. Ali me preplavila ogromna radost, i nestao mi je strah. Eto, tad sam razumjela: da smo uvijek spremni na sve, koliko bi nam znakova Bog poslao.”
Noge je više ne služe. Kaže: “Da moram birati između hodanja ili odlaska u raj, izabrala bih ovo drugo“. Više nema nade. I dolazi trenutak jako intenzivne kušnje. Ne predaje se, i uz pomoć Chiare Lubich koja joj piše: “Bog te neizmjerno ljubi i želi prodrijeti u intimnost tvoje duše i učiniti da iskusiš kapljice neba“. Odbija morfij: “Uzima mi bistrinu, a ja mogu Isusu darovati samo bol, jer još malo želim s Njim dijeliti križ.”
Druga dimenzija
Strašno krvarenje doživjela je 19. srpnja 1987. Spašavaju je u zadnji čas. Reći će: “Ne plačite nada mnom. Ja idem kod Isusa. Na mojoj sahrani ne želim ljude koji plaču, nego koji glasno pjevaju.” Posječuje je kardinal Saldarini i pita: “Imaš prekrasne oči, predivno svjetlo. Odakle dolazi?” A ona: “Nastojim jako ljubiti Isusa“. Ponekad, nešto neobično, moli roditelje da ne puštaju prijatelje u sobu. Jednog dana objašnjava: “Nije to bio znak manje ljubavi ili tuge. Štoviše. Bilo mi je teško sići s mjesta gdje sam bila, i onda se opet popesti“. To je “ozračje raja” koje doživljavaju oni koji su uz nju.
Svadbeno slavlje
Jedan od posljednjih dana kaže: “Više ne molim Isusa da dođe po mene i odvede me u raj; ne želim mu ostaviti utisak da više ne želim trpjeti“. Sad je već sigurna u svoju sudbinu, koju ne želi promijeniti (moli samo da bude sposobna vršiti volju Božju), pa s majkom priprema “svadbeno slavlje“, tj. sahranu. Sama bira haljinu, glazbu, cvijeće, pjesme i čitanja: “Dok me pripremaš, mama, morat ćeš ponavljati: “Sad Chiara Luce vidi Isusa“. Do dolaska njenog “zaručnika” uz nju su tata i mama. Iza vratiju prijatelji. Vlada mir, gotovo prirodnost. Njene posljednje riječi upućene su majci: “Ciao. Budi sretna, jer ja jesam.” Nedelja 7.10.1990, četiri sata ujutro.
Sahrani prisustvuje dvije tisuće osoba. I oni koji ne vjeruju, žele biti tu. U svojoj propovijedi biskup Maritano kaže: “Evo ploda kršćanske obitelji, zajednice kršćana, rezultata pokreta koji živi uzajamnu ljubav i ima Isusa među sobom“.
Učinci njenog iskustva nastavljaju se i nakon smrti. Tko čuje za nju, osjeća se potaknutim radikalnije živjeti Evanđelje, izabrati Boga kao svoje sve. To je zarazna “svetost“. Glas o Chiari Luce se širi, polako, ali sigurno. Po inicijativi biskupa iz Acqui Terme proglašavaju je “službenicom Božjom“. Za nekoliko mjeseci “proces” prelazi u Vatikan.
Generacija svetaca
Postavlja se pitanje: ali tko je svetac danas? Samo je Bog svet, naravno. No, zapisano je: “Budite sveti, jer ja sam svet.” Svet je, dakle, onaj tko odražava Božju svetost, pokazujući je iskušanim krepostima, ljubavlju bez granica, potpunim povjerenjem u Boga. Onda se čini da je Chiara Luce sveta. Treba podcrtati jedan posljednji aspekt. Piše kardinal Martini: “Svetost dolazi u grozdovima, ne samo jedna bobica, već cjelina postaje kvascem, svjetlom svijeta“. I stvarno, Chiara Luce nije sama, jer su brojni drugi mladi Pokreta fokolara umrli s njenim istim stavom. Klara Luce Badano je proglašena Službenicom Božjom 3. srpnja 2008. Papa Benedikt XVI. proglasio ju je blaženom 25. rujna 2010.
Autor: CroExpress Datum objave: 08.10.2020.
