Autor: CroExpress
‘Iako sam još mali, doživio sam puno strahova. Strah od rata i granatiranja već pomalo zaboravljam. Događaj i strah koji nikad neću zaboraviti dogodio se prije četiri godine kad su četnici ubili mog djeda kojega sam puno volio. Svi su plakali, a ja nikako nisam mogao shvatiti da moga dragog, dobrog djeda više nema. Pitao sam se mogu li biti ljudi oni koji su to učinili i zbog kojih moramo bježati od kuće’.
Ovaj sastavak, ispovijest djeteta koje je u Domovinskom ratu ostalo bez djeda, napisao je mali Luka Modrić u veljači 1995. godine, kad je išao u treći razred osnovne škole. Njegov je sastavak sačuvala učiteljica Maja Grbić, a objavio 24sata.
Grbić je bila Modrićeva učiteljica u prva četiri razreda Osnovne škole Krune Krstića u Zadru. Luki Modriću četnici su djeda Luku ubili na kućnom pragu u prosincu 1991. godine. Obitelj je morala napustiti svoj dom i otići u Zadar, gdje je Luka cijelo djetinjstvo proveo kao prognanik. Nakon osam godina preselili su u Zagreb.
Kako je bilo jednom učitelju nositi se s djecom koja su proživjela takve traume?
– Užasno. Svi su oni nosili neke traume, neki veće, neki manje gubitke, ali svi su bili protjerani iz svojih domova. Ne znam koliko su, tako maleni, bili svjesni svega. I maksimalno smo ih štitili, i obitelj, roditelji, ali i škola. Nikad ih nismo puštali same kući. Kad bi zračna uzbuna počela, spustili bismo se u prizemlje škole, nismo imali podrum, i čekali da roditelji dođu po njih. Ali drukčije ti je i pri srcu raditi s tom djecom… Umirivali smo ih, ohrabrivali, slali pozitivne misli, pričali lijepe priče… Živjeli smo dan za dan – ispričala je Grbić za 24sata.
Datum objave: 12.11.2018.
