Živimo u doba poplave slika ali neke nam se usjecaju u sjećanje kao bodlje ježa i nikako da ih bezbolno uklonimo. Takve nas slike hvataju za grkljan, a to su one s raznih bojišta u Ukrajini, pogotovo one u kojima vidimo strašne ruševine civilnih objekata i leševe na ulicama koji čekaju da ih se kršćanski pokopa, a to nema tko učiniti jer su borci na prvim linijama obrane, a civili u izbjeglištvu.

Sve nas to podsjeća na naš Domovinski rat koji još nije završen jer rodbina smrtno nastradalih Hrvata/ica čeka da dobije obavijest gdje se nalaze zemni odstatci njihovih najdražih, a o tome šute odgovorni Srbi dok hrvatska vrhuška mantra kako je Srbiji mjesto u Europskoj Uniji. Koješta! Kad će Srbija otkriti masovne grobnice hrvatskih civila i vojnika na svom teritoriju, kad će vratiti ukradena materijalna dobra i arhive, kad će platiti ratnu odštetu, kad će zajamčiti da više nikad ne će pjevati: Druže Slobo šalji nam salate, mesa ima klat ćemo Hrvate? Vjerojatno na sveto nigdarjevo.

Sve nam navedeno pada na pamet ovih dana kad slušamo europske nazovi pacifiste da bi s Rusima trebalo pregovarati i kako pri tome treba biti obazriv prema njihovu diktatoru Putinu, a sve s jedinim ciljem da rat što prije prestane i zaraćeni jedni drugima pruže ruke pomirbe. A bačuška Vladimir Vladimirovič Putin samo odmahuje rukom i mrmlja kako i on želi pregovarati ali tek nakon okončanja svoje Posebne vojne operacije kojoj će krajnji rezulati biti, među ostalima, denacifikacija, to jest obaranje sadašnjeg ukrajinskoga vodstva i uspostavljanja kvislinškoga pod ruskom paskom, demilitarizacija, to jest bezuvjetna kapitulacija ukrajinske vojske i ukrajinsko priznanje osvojenih područja kao ruskih. A onda možemo pregovarati do Sudnjega dana, misle, ali ne govore Putinovi Rusi.

Sve je to poznato u vladinim uredima Europske Unije u kojima se doduše stalno naglašava da će one pomagati Ukrajinu dok to god bude potrebno ali one sviraju tu melodiju kao raštimani orkestar, Francuzi na svoj način, Nijemci na svoj, Britanci na svoj, Amerikanci na svoj itd.

No hvala Bogu na Zapadu koji glavinja u tome kako osloboditi Ukrajinu, postoje dobro obaviješteni mediji koji ovih dana naveliko pišu i govore kako se iza kulisa već spremaju scenariji za okončanje rusko-ukrajinskoga rata kojima se Zelenski i njegova družina kao i cijeli ukrajinski narod ne će veseliti. Naime očito je riječ o tome da Ukrajina izgubi dio svoga teritorija, primjerice Krim i Donbas, kako bi to Putin mogao prikazati kao svoju pobjedu, potom da odustane od brzog učlanjenja u Europsku Uniju i sasvim se oprosti od članstva u NATO-u. A kao nagradu za to ukrajinsko odustajanje od ciljeva zapisanih u Ustavu te slobodne zemlje Kijevu će biti ponuđene brojne obrambene mjere i jamstva no ispod garancija zapisanih u petoj točki Ugovora o članstvu u Sjevernoatlantskome savezu prema izreci Svi za jednoga, jedan za sve.

Kao uzorak spominje se savezništvo Izraela s Amerikom: SAD jamči Izraelu opstanak premda to nije zabilježeno ni u jednom međunarodnom ugovoru. To se jamstvo dosad sastojalo od redovitih godišnjih financijskih injekcija Jeruzalemu i to je što se Amerike tiče dosad funkcioniralo. No pri tome Zapadnjaci zaboravljaju da pametni Izraelci dobro znaju kako im sve američke i ine  garancije ne mogu pomoći ako sami ne budu u stanju da osiguraju opstanak svoje državice, pa je Izrael postao atomska sila uz posjedovanje najmodernijeg drugoga oružja i golemu mogućnost mobliziranja svoga stanovništva u jednu od naučinkovitijih armija svijeta. Hrvatski bi se reklo glede toga: Izraelu uzdaj se use i u svoje kljuse.

U biti kolektivni Zapad, kako Rusi opisuju NATO i EU ne postoji jer pravo veta u obje međunarodne organizacije naveliko koči njihovu učinkovitost. Kakve koristi može imati bilo koja država članica NATO-a od toga Saveza kad svaka od njih, pa i najmanja, može svojim vetom onemogućiti svaku njegovu odluku? To vrijedi i za Europsku Uniju. To zorno pokazuje ponašanja Turske u svezi učlanjenja Švedske u NATO i Mađarske kad je riječ o bilo kakvoj odluci središnjice Europske Unije u Bruxellesu. 

Ovih se dana javio za riječ bivši američki predsjednik Bill Clinton koji se bolno kaje zašto je Ukrajincima savjetovao, a u biti ih je na to prisilio, da vrate svoj udio u sovjetskom atomskom naoružanju Rusiji da bi za uzvrat dobili rusko jamstva o teritorijalnom integritetu svoje zemlje. Clinton dalje veli kako bi se Rusi danas posve drukčije ponašali da Ukrajina posjeduje barem neku malu atomsku bombicu. Hrvatski bi se to moglo prokomentirati riječima: Kasno Marko na Kosovo stiže.

Doduše Ukrajina dobiva financijsku i vojnu pomoć zapadnih država ali uvijek s velikim zakašnjenjem.  Uzroci su često banalni jer, primjerice, i neke velike zemlje NATO-a nemaju dobro opremljena spremišta oružja i strjeljiva, nisu u stanju brzo osposobiti svoje pošiljke oklopnih vozila i municije Ukrajini i ustvrđuju, ali prekasno, da i same pate od nedostataka svojih obrambenih kapaciteta. Kao da su zahvaćene starim bacilom pacifizma prema onim njemačkim izrekama Nie wieder Krieg, Nikada više rata i Frieden schaffen ohne Waffe, Ostvariti mir bez oružja.

To su teške iluzije koje bi Zapad mogao platiti čak i gubitkom nekih svojih članica, primjerice malih baltičkih zemalja jer Putinovim je Rusima uvijek malo tuđih teritorija i ljudstva. Oni kao da su preinačili onu izreku Vuka St. Karadžića Srbi svi i svuda u Rusi svi i svuda. A to ne ide bez vojnih operacija uz ogromne žrtve na obje strane. Za razliku od Ukrajinaca, Balta i ostalih manjih nacija Rusija raspolaže s golemim količinama topovskoga mesa, oružja i streljiva pa što se tiče Putina ovaj rusko-ukrajinski rat može trajati desetljećima.

S druge strane na Zapadu se već osjeća umor glede odašiljanja vojne i financijske pomoći Ukrajini. U Americi bi mogao pobijediti na predsjedničkim izborima neki republikanac koji ne želi potpisivati bjanko čekove za Ukrajinu, i to bi onda bio posljednji ubod nožem u leđa obrambenoga rata te hrabre zemlje. Zaključno bismo mogli ustvrditi da Zapad što se tiče izgleda u pobjedu nad imperijalističkom Rusijom glavinja, dok Ukrajina kopni kao snijeg u proljeće.

To bi stanje trebalo zaustaviti, ali kako? Svi o tome mnogo govore no malo tko je konkretan kako okončati rusko-ukrajinski rat tako da pobijedi pravda i sloboda koje su na strani napaćenoga ukrajinskoga naroda, onako kako to on želi i zaslužuje.

Autor: Gojko Borić/Köln Datum objave: 11.04.2023.