Hrvatsku i bosansko-hercegovačku javnost zadnjih dana posebno zanimaju tekstovi, članci i komentari koje piše dr. fra Luka Marković.

U njegovim novinskim osvrtima često se nađe i naša Bosanska Posavina. Iako je dugi niz godina izbivao iz Bosanske Posavine fra Luka je izniman poznavatelj aktualnih događanja i sveopće društveno-političke zbilje na našoj Posavini. Na nekoliko otvorenih pitanja odgovara nam u razgovoru koji slijedi.

Fra Luka, u posljednje vrijeme često pišete o temama vezanim za Bosansku Posavinu. Živite na tom dijelu zemaljske kugle, a obišli ste mnoga područja. Što je to neodoljivo u Posavini?

Rodni kraj je nešto što normalan čovjek nosi uvijek u srcu gdje god bio i kamo god išao. Svakom čovjeku je darovan samo jedan život ovdje na zemlji i duboko je vezan uz zavičaj, uz mjesto na kojem je prvi put udahnuo zrak vlastitim plućima. Münster je predivan grad, s nekih 320 tisuća stanovnika. Proglašen je najugodnijim gradom za život u svijetu do pola miliona stanovnika. U svijetu je poznat po uglednim klinikama, čiji su liječnici liječili svojevremeno ranjenoga pokojnoga papu Ivana Pavla II. i pokojnu Raisu Gorbačovu, suprugu bivšeg predsjednika Sovjetskoga Saveza. U tim klinikama sam uspio besplatno smjestiti besplatno podosta pacijenata iz Hrvatske i BiH.

Münster
je poznat i po velikom sveučilištu na kojem su predavala slavna imena iz svijeta znanosti poput bivšega teologa Ratzingera (papa Benedikt XVI), Karla Rahnera, Hansa Künga, Josefa Piepera, Metza i mnogih drugih. Iz njega i okolice dolaze mnogi poznati političari. Spomenut ću samo nekadašnjega sekretara najjače njemačke stranke Ruprechta Polenza, svojevremeno i predsjedavajućeg Odbora za vanjsku politiku njemačkoga Bundestaga. U vrijeme rata sam se često susretao s njim. Prvi je pokojnim biskupom Voßom došao čestitati Hrvatima priznanje samostalnosti od strane međunarodne zajednice.

Zahvaljujući njima dvojici, pokojnom biskupom Lettmannom, čije sam četiri knjige preveo na hrvatski, i mnogim drugim uglednim ljudima uspjeli smo organizirati neprocjenjivu pomoć Hrvatima u Hrvatskoj i BiH. Današnji ministar zdravstva Spahn je također rođen u blizini Münstera. U tom prekrasnom gradu sam proveo sa studijem 34 godine. Ali čežnja za rodnim krajem je bila jača. Kad sam najavio odlazak, mislili su njemački prijatelji da se šalim. I ne kajem se što sam se vratio, iako sam doživio i poneko razočaranje. Ali i to pripada životu.

Skoknem još uvijek od vremena do vremena u Münster i Njemačku, ali i ne pomišljam na povratak tamo. Iako čovjek nikada ne smije reći sa stopostotnom sigurnošću da se to neće dogoditi. Posavina je poseban izazov za mene. Jednostavno rečeno, volim je. I to se ne odnosi samo na moje rodno mjesto Matići ili općinu Orašje nego na čitav onaj prostor koji nazivamo Posavinom s obje strane rijeke Save.

U Vašem tekstu nedavno objavljenom na portalu www.herceg-bosna.ba dajete savjet političarima iz Bosanske Posavine da budu oprezni. Zbog čega?

Europa je trenutno najugodnije mjesto za život na čitavom svijetu. Pa ipak ima puno problema koji su gurnuti ispod tepiha. Baski i Katalonci su u Španjolskoj nezadovoljni. Škoti u Velikoj Britaniji razmišljaju o samostalnosti. U Europi postoje velike nesuglasice između tranzicijskih zemalja, bivših komunističkih, i zapadnih liberalnih, i to ne samo glede migracija i odnosa prema tradiciji. Tu su i drugi problemi, masovno isisavanje mladosti iz ovih siromašnijih. Posljedice će se osjetiti za desetak godina. Pa ipak ono što je trenutno najveći izazov za Europu jesu neriješena etnička pitanja na Balkanu.

Srbija sanja još uvijek o tuđim teritorijima. Vučić ili neki drugi budući predsjednik Srbije može smiriti Srbe kad prizna Kosovo, a to će morati učiniti u dogledno vrijeme, samo pod uvjetom da negdje poentira. Ostala mu je samo Republika Srpska. Sva ta priča o hrvatsko-srpskom pomirenju mi mirišu na neku prikrivenu političku igru iza koje stoje zapadne sile. A Posavska županija je Srbima trn u oku. Ukoliko bi nju dobili, kontrolirali bi granicu prema Hrvatskoj čitavim njezinim tokom. Uostalom zbog toga su izveli neviđenu agresiju na Posavinu, ubili i protjerali tolike nedužne. Ovaj mali komadi koji nazivamo Županijom posavskom za politiku ne znači puno, pa ni onu hrvatsku.

Heroji Posavine su uspjeli sačuvati barem ovaj komadić i ne bi se smjelo dogoditi da ga izgubimo u nekim novim političkim igrama. Naprotiv, treba razmišljati o nekim novim razgraničenjima u BiH, jer ovako ne može ostati, u kojima bi jednoga dana Županiji posavskoj bila vraćena barem ona područja u kojima su Hrvati bili ogromna većina. Zašto Srbi ne bi, ukoliko dođe do spajanja hrvatskih prostora, imali svoju općinu na prostoru proširene Županije posavske? U politici se ništa ne može isključiti, pogotovo ne na Balkanu. I onaj u Županiji posavskoj tko se želi baviti politikom mora misliti i na opće dobro, imati vizije i planove. Nitko nije političar samo zbog sebe i svojih.

Kako tumačite činjenicu da na području Bosanske Posavine već izvjesno vrijeme ne postoji konzulat ili konzularni odjel Republike Hrvatske, iako na tom području živi preko 30 tisuća Hrvata i to ne privremeno nego stalno. Na izbore je izašlo samo 450 Posavljaka. Konzulat u Tuzli je bio predaleko, a određeni političari iz Hercegovine su savjetovali da Posavljaci ne glasuju u Županji ili S. Brodu, iako su im jako blizu te su ljudi bili zbunjeni. Rezultat tomu su i izborni rezultati.

Na području Bosanske Posavine od Brčkoga do Dervente živi po popisu iz 2013. godine od nekadašnji 160 tisuća još uvijek preko 62 tisuće Hrvata. Naravno da ta brojka zbog iseljavanja zadnjih godina ne odgovara istina, kao što istini ne odgovara popis Bošnjaka i Srba. Nešto više Hrvata nego drugih se, zahvaljujući hrvatskoj putovnici, iselio. Pa ipak mislim da na tom prostoru živi još uvijek oko 45 tisuća Hrvata. To je dovoljan razlog, uzimajući u obzir i one koji su u inozemstvu, kao i silna stradanja naroda toga kraja, da se u Orašju otvori konzulat Republike Hrvatske. Kad se hrvatski političari, bez obzira na stranku, barem djelomično osamostale i počnu razmišljati ozbiljnije o svom kraju, do toga će doći. Ako u ime Hrvata Posavine u Zagrebu bude i dalje govorili ljudi iz drugih, hrvatski političari neće nikada dobiti pravu sliku o tom kraju, ali niti o njegovim potrebama. Tu moramo nešto naučiti od Hercegovaca. Moramo naučiti voljeti svoj zavičaj i biti ponosan na njega.

U Odžaku je aktualan problem oko obrađivanja zemljišta. Često se tumači kako je Vlada Županije Posavske stala na stranu jednog poduzeća a na štetu većine poljoprivrednika.

Nažalost, nisam dobro upućen u taj problem. Ali ako ljudi demonstriraju, i pored određenoga straha od politike, bit će da imaju veliki razlog. Političari u Županiji posavskoj moraju paziti da stanje ne postane eksplozivno. Ljudi su i onako nezadovoljni kontinuiranim iseljavanjem. A ako dođe do jačih nemira, neće biti dobro. Jer sada nije vrijeme za svađe nego zajednički rad na očuvanju ovoga hrvatskoga prostora i snovima o povratku onoga izgubljenog. Nedavno sam rekao dvojici uglednih političara kako ne namjeravam više kritizirati HDZ. Nema koristi. Ljudi odlaze i vrijeme je da se zajednički uradi nešto dobro za naš kraj. A kad govorim o našem kraju, mislim šire od Županije posavske. Jer kako rekoh, ovakva BiH ne može dugo funkcionirati. Neko novo preustrojstvo će morati doći i za njega treba biti spreman.

Društveno-kulturna platforma za Bosansku Posavinu pokrenula je niz projekata kojim se želi pomoći Posavini probijanjem medijske blokade i konkretnim projektima. Što mislite o tomu?

Oduševljen sam. Već sam Vam rekao jednom prilikom. Moramo učiniti sve da svaki Hrvat u Hrvatskoj sazna da je u Bosanskoj Posavini živjelo više Hrvata nego u zapadnoj Hercegovini bez Mostara. I to ne zato što imamo nešto protiv Hercegovaca nego da svratimo pozornost na sebe, na povijest našega kraja, na stradanja, ali i nadanja. Ja se na tom području trudim svojim pisanjem i iznošenjem informacija. Moja dva zadnja romana ‘Od Vukovara do Orašja’ i ‘Muke po fra Marku’ govore dosta i o Hrvatima Posavine. Nadam se uspjehu Vašega projekta i učinit ću sve da pomognem.

U Bosanskoj Posavini je poniklo ili podrijetlom nastalo preko 300 doktora znanosti. Posavina je bogom dano područje sa svim mogućim resursima bitnim za razvitak. Plodna posavska ravnica jamči hranu. Zašto se sve to ne koristi?

Zapadna Europa je luda za ekološkim proizvodima. Milion ljudi bi moglo živjeti od ekološke proizvodnje u Posavini s obje strane Save. Nažalost nedostaje nam menadžment i pronicljiva politika. Možete proizvesti sve i od toga ne pronađete koristi ako nemate tržište. A ono u Europi vapi za ekološkim proizvodima. Posavina ima preko Hrvatske autocestom i željeznicom vezu s čitavom Europom. A tu je i plovna Sava. Te prilike treba iskoristiti. Bosanska Posavina ima mnoštvo znanstvenika, poduzetnika, umjetnika, pametnih i vrijednih ljudi, ali nedostaje organizacija koja bi ih okupila. Nadam se da je Vaša ideja dobar početak.

Duboko sam uvjeren da će se hrvatski intelektualci iz Posavine odazvati. Među njima imamo ne samo oko 300 doktora znanosti nego i mnoštvo vrsnih književnika, umjetnika i poduzetnika širom svijeta. Posavina je uvijek bila uz franjevce i franjevci uz Posavljake. Uostalom, na području Posavine egzistiraju tri franjevačka samostana, i to: Plehan u Republici Srpskoj, Tolisa u Federaciji i Dubrave u Brčko distriktu.

Samostani su uvijek bili mjesta kulture, tradicije, običaja i centri hrvatskoga identiteta u cijelosti. Što mogu ponuditi danas?

Ta tri samostana su blago hrvatskoga naroda u Posavini, ali i u cjelini. U Dubravama je velika galerija. U Tolisi se nalazi poznati muzej i velika knjižnica. Vjerujem da imamo na njemačkom više ozbiljnih knjiga nego bila koja sveučilišna biblioteka. Nas nekolicina smo te knjige donijeli sa sobom iz Njemačke. A tu je i zbirka umjetnina fra Nikole Bošnjaka koja vapi za galerijom. Mislim da će sve jednoga dana sjesti na svoje mjesto.

Plehan je obnovio crkvu i sada gradi novi samostan. Kad bude gotov, imat će zasigurno jednu od najpoznatijih i najvrjednijih galerija u BiH. U Tolisu već sada dolaze turisti iz mnogih država, i to s brodova koji plove Dunavom i Savom do Orašja ili Brčkog. Kad bi jednoga dana uspjeli sva tri samostana imati na prostoru Posavske županije, bila bi to divna stvar. Bez obzira na Dodikova lupetanja o ujedinjenu Republike Srpske sa Srbijom vjerujem da će se to jednoga dana i dogoditi. Nekada smo bili usko vezani sa Slavonijom preko Đakovačke biskupije. Moramo poraditi na užoj povezanosti i danas sa Slavonijom. Uostalom s onu stranu Save većinu stanovništva čine potomci posavskih Hrvata koji su poslije Bečkih ratova, kroz razmjenu stanovništva, tamo odselili.

Imali budućnosti u Posavini?

Da osobno mislim kako Posavina ima budućnosti, vidi se iz svega što sam do sada rekao. Budućnost su ljudi. Ako u Posavini bude Hrvata, mladih Hrvata, bit će i Posavine. Ali tu je politika da odradi svoj posao. Tu su fratri da odrade svoj posao. Lijepo je vidjeti sve te procesije, liturgije, slavlja i građevine u Posavini, ali bez ljudi nema puno koristi. Bilo bi mi drago kad bismo malo više pažnje posvetili kulturi i našim velikanima poput fra Ilije Starčevića, prvoga utemeljitelja škole u BiH, genijalnoga stratega fra Martina Nedića, poznatoga povjesničara Julijana Jelenića, povjesničara i političara, mojega Matićanina, Krunoslava Draganovića i mnoštva drugih. Jer narod bez kulture je bez budućnosti. A Posavina ima budućnost, jer ima takve velikane. Građevine prolaze, rituali se mijenjaju, ali ljudi njihova imena ostaju. Tko zna nešto o Draganoviću i fra Martinu Nediću, potrudit će se saznati ponešto i o Posavini. I tu možemo učiti nešto od Hercegovaca, biti ponosni na svoje velikane.


Autor: CroExpress/Anto Pranjkić Datum objave: 20.08.2020.