Ovakvom metodologijom po kojoj je proveden popis u Republici Hrvatskoj, ponovno će se samo popisati fiktivno stanovništvo. Stoga, popis zapravo nema nikakvog smisla za naše društvo jer nam je glavni interes bilo doznati koliko nas je zapravo ostalo nakon suvremenog vala iseljavanja, a to nećemo doznati.
Zašto?
1.) Popisivači nemaju bazu podataka na osnovu koje bi mogli kontrolirati točnost navoda. Primjerice navodi jednog člana kućanstva o ostalim članovima obitelji koji su živjeli u Hrvatskoj do referentne točke popisa (31. kolovoza) uzimaju se kao neupitna činjenica. Time oni bivaju ubrojeni u stanovnike Hrvatske, iako su se možda odselili, a nisu se odjavili.
2.) Nadalje, dovoljno je da pojedinac navede da namjerava živjeti u Hrvatskoj godinu dana, čime automatski ulazi u evidenciju kao stalni stanovnik. Tako smo popisali i radnike iz kvota za strane državljane kojih je u prosjeku zadnjih godina, svake godine bilo oko 70.000.
3.) Mogućnost zlouporabe popisne metodologije ostaje i u prostoru samopopisivanja, odnosno online-popisivanja u sustavu e-građanin. Ne samo da jedna osoba iz kućanstva može online popisati ostale članove kućanstva, bez ikakve provjere vjerodostojnosti takvih navoda, nego ne postoje ni mogućnost provjere je li samopopisivanje uopće izvršeno u Hrvatskoj, ili primjerice iz Njemačke, gdje je iselio najveći broj hrvatskih građana koji se nisu odjavili iz Hrvatske. Njemački podaci pokazuju da se čak 60% hrvatskih građana ne odjavljuje prilikom iseljenja iz Hrvatske. Samim time DZS ih i dalje ubraja u de facto populaciju.
Zašto se građani ne odjavljuju prilikom iseljavanja?
Najčešće je riječ o tome što ih je država zapravo natjerala na takav potez jer su komunalne naknade veće za one koji nisu prijavljeni u zemlji. Nadalje, jedan dio još uvijek koristi hrvatski zdravstveni sustav (naročito iseljenici koji su otišli u Irsku). A postoje i određeni iracionalni razlozi poput straha od gubitka državljanstva, nekretnine i sl.
4.) Jedna trećina svih Srba prijavljenih u Hrvatskoj ne živi u Hrvatskoj.
5.) Zatim imamo Hrvate iz BiH koji su velikim dijelom prijavljeni u Hrvaskoj a ovdje ne žive.
6.) K tome imamo izaslane radnike koji već godinama rade u Njemačkoj a prijavljeni su u hrvatskim sustavima, riječ je o minimalno 60.000 radnika.
Međutim, sve ovo nije samo administrativno pitanje jer neusporedivost statistika o migraciji ima stvarne posljedice. Budući da se zbog navedene metodologije ne mogu dobiti jasniji znanstveni uvidi u de facto populaciju koja živi na određenom prostoru ne mogu se niti precizno planirati mjere koje bi utjecale na demografsku revitalizaciju. Svakako na umu treba imati i činjenicu da uslijed ovakvih praksi dolazi i do raznih zlouporaba socijalnih i inih drugih sustava
Popis će pokazati da u Hrvatskoj živi nešto manje od 4 milijuna stanovnika, jer će se ponovno ubrojati fiktivno stanovništvo, ali i radnici koji su u Hrvatsku uselili iz prijašnjih kvota za zapošljavanje stranaca.
Upravo kako bi se izbjeglo fiktivno stanovništvo u popisu razvili smo dodatnu metodu procjene de facto populacije i to na dva načina: metodom digitalne demografije te razvojem pomoćne metode procjene broja stanovnika, odnosno potrošnjom vode kao indikatorom depopulacije.
Naime, ako je u nekom kućanstvu prijavljeno primjerice 10 osoba a potrošnja vode iznosi za jednu osobu, to je poprilično pouzdana indicija. Analizu smo napravili za cijelu RH i pokazalo se da u Hrvatskoj ne živi više od 3,8 milijuna.
Iako se u demografskim istraživanjima isključivo govori o iseljavanju hrvatskih građana, uslijed čega se stvara percepcija da zapravo ne iseljavaju nužno Hrvati, u knjizi se nedvojbeno pokazuje da je riječ prvenstveno o iseljavanju Hrvata. Podaci su to koje potvrđuju i evidencije hrvatskih katoličkih misija u Njemačkoj i Austriji. Kao i naša metoda digitalne demografije.
2011. u Hrvatskoj je živjelo 3.874.000 Hrvata. 2021. de facto (bez fiktivnih stanovnika) živi oko 3.600.000.
Dok je broj Hrvata pao za 7 %, broj stranih državljana i nacionalnih manjina porastao je vrlo vjerojatno za 5 %.
Neupitno je da nam treba registar stanovništva te da taj posao ne može provoditi MUP. Nadalje, potreban nam je mikrocenzus po uzoru na Austriju, Njemačku i Švicarsku. Riječ je o praćenju 1 % populacije kroz cijelu godinu na osnovu čega se dobivaju znatno bolji uvidi. A i naše dvije alternativne metode su neupitno od koristi jer su ih prihvatili i recenzirali ugledni časopisi u inozemstvu.
Između ostalog obje metode su prikazane u novoj knjizi: Tado Jurić, Gastarbeiter Millennials, Hamburg 2021. Knjigu prati blog: www.gastarbeitery.de.
Autor: Povjesničar i politolog dr. sc. Tado Jurić Datum objave: 12.11.2021.
