Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Matica hrvatska nedavno su objavile zajedničku izjavu pod naslovom Nastavak srpske jezične i kulturne agresije na Hrvatsku, hrvatski jezik i hrvatsku književnost, te u povodu toga objavljujemo sljedeće razmišljanje kako bi sveukupna hrvatska javnost na to mogla dalje reagirati jer ti srpski pokušaji nijeknja hrvatske kulturne posebnosti ne će prestati ako se ne jave za riječ svi na koje se to odnosi pa i Hrvati u dijaspori.
Krađa stoke ili blaga u balkanskih je naroda davni običaj koji se smatra gotovo legitimnim i kao da nije kažnjiv pa ako jedno pleme ukrade drugom plemenu nekoji broj ovaca, koza, krava ili koje druge stoke onda to pleme koristi prvu povoljnu priliku i kradljicima ukrade isto toliko ili nešto više blaga. Sve to kao da spada u folklor, nerijetko se ponavlja i ponekad slavi u lokalnim narodnim pjesmama. No Srbi su tu vrstu poravnanja stočnih krađa prebacili na jezik i književnost pa su štokavsko narječje kojim govore svi Srbi, Crnogorci, Bosanci i Hercegovci te većina Hrvata jednostavno proglasili srpskim jezikom, a u pomanjkanju svoje renesansne i barokne ali i dijelova narodne usmene književnosti, ukrali Hrvatima odgovarajuću dubrovačku literaturu i narodnu književnost na štokavskom narječju.
Tako su Gundulić i Držić postali srpski književnici a Hasanaginica srpska narodna pjesma. Stočni običaji prebaćeni su u književnost pa, kako je pjevao Njegoš, neka bude što biti ne može.
Neki Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci se zgražaju, ponekad i prosvjeduju no to je Srbima kao svejedno, oni su glede književnosti samo malo ustuknuli i dubrovačku literaturu proglasili zajedničkom srpskom i hrvatskom kao što se nekad zvao i jezik četiriju jugoslavenskih republika pod diktatom novosadskog sporazuma, (bio je sve drugo a ne sporazum!) odnosno zapovjedi ministra unutarnjih poslova Aleksandra Rankovića koji je naredio da se jezično zajedništvo proklamira na skupu u glavnom vojvođanskom gradu.
Odmah poslije rata Ranković je oštro kritizirao svoje zagrebačke komunističke drugove da nisu dovoljno revni u ubijanju narodnih neprijatelja, dok je glede nosadskog dogovora činio isto kao da jezična politika Komunističke partije Jugoslavije spada u neprekidnu politiku likvidacija ljudi proglašenih protivnicima naroda pod bilo kojim imenom. Ima tu mnogo strašne simbolike.
Prije stanovitog vremena Hrvati u Srbiji su odkrili da je srpska Akademija nauka i umetnosti u nabrajanju južnoslavenskih jezika spomenila samo slovenski, srpski i makedonski, dok je hrvatski, bošnjački i crnogorski navela samo kao drukčija imena srpskoga jezika, premda je hrvatski jedan od službenih jezika Europske Unije i njegova kratica priznata kao oznaka posebnog jezika u svjetskom bibliotekarstvu.
Autor ovoga teksta sukobio se s jednom srpskom lingvisticom koja je na simpoziju o Dalmaciji u Bonnu prije više od dva desetljeća održala referat o korespodenciji katoličkih redovnika u samostanima na Pelješću i Korčuli koristeći izraze kao manastiri i kaluđeri. Kad sam je na to upozorio riječima kako se ti nazivi koriste samo kad je riječ o srpskopravoslavnim pojmovima i imenima, dok se katolički i hrvatski kaže samostani i redovnici, grubo me je prekinuo njemački profesor Ludwig Steindorff riječima kako su organizatori skupa sretni što su mogli privoljeti profesoricu Zlatu Bojović da održi svoje predavanje o toj temi pri čemu koristi srpski književnu terminologiju znajući kako je tu ipak riječ o katoličkim i time hrvatskim samostanima i redovnicima čime sam se morao zadovoljiti jer je prof. Bojović prihvatila tu samorazumljivost.
O tome sam napisao pozitivan osvrtić u Vijencu.
Nažalost kako ja tako i prof. Steindorff, (koji je objavio u dva izdanja jednu od najboljih knjiga o hrvatskoj povijesti na njemačkom jeziku) prevarili smo se u ocjenjivanju djelovanja srpske profesorice koja je u nizu svojih knjiga prisvajala dubrovačku književnost uključujći je u srpsku literaturu o čemu se burno raspravljalo i u Hrvatskom Saboru pa ću o tome citirati izvješće beogradske Politike od 1. veljače 2015. iz kojega se vidi da nismo jednostrani kao protivna strana: U hrvatskom saboru žučno se raspravljalo o knjizi prof. dr. Zlate Bojović „Istorija dubrovačke književnosti“ , u izdanju „Srpske književne zadruge“ , u kojoj se, kako je rečeno, dubrovačka književnost i njeni pisci Držić, Gundulić i ostali, proglašavaju srpskim.Prošle nedelje, poslanik Franjo Matušić zatražio je od premijera Zorana Milanovića da se izjasni da li je pročitao ovo delo, i da li je na sednici vlade reagovao povodom „imperijalističkih težnji srpske naučnice“ …Istoričar književnosti, novinar, dugogodišnji predsednik hrvatskoga PEN-a Slobodan Prosperov Novak etiketirao je ovu knjigu kao smešnu i vrlo opasnu, zato što se, kako je rekao, pojavljuje kao iredentistički, imperijalistički pokušaj uzimanja ne samo tuđe baštine, već i tuđe teritorije …“
Politika potom prebacuje lopticu u hrvatsko dvorište pa zamjera Novaku da je Ivu Andrića proglasio srpskim, hrvatskim i bosanskim piscem pa onda citira premijera Milanovića u diskusiji o pripadnosti dubrovačke literature srpskoj književnosti: Ako će me svaka bezvezarija, koju je objavio nekakvi polupismeni provokator terati da u vladi Republike Hrvatske o tome govorim, onda smo mi slabi u svakoj veri o tome ko smo i što smo . Đore Držić i Šiško Menčetić u 15. veku pisali su na čakavštini, e pa to je samo hrvatsko!“
Ovdje je Milanović pokazao svu raskoš svoga neznanja jer prof. dr. Bojović nije nikakva bezveznakinja isto tako kao što Srbijanci nisu šaka jada, kako ih je jednom nazvao na svoju sramotu, a kad tome pripojimo da je srpskoj diplomaciji uspjelo u Vatikanu spriječiti proglašenje Stepinca svetim onda joj možemo samo zavidjeti kao velesili u usporedbi s nemuštim hrvatskim episkopatom koji već desetljećima nastoji Stepinca podignuti na čast oltara, ali uzalud.
Politika citira Ivu Banca koji je profesoricu Bojović ocijenio kao cenjenu autorku a ne šibicarku… Banac potom govori o novosadskom sastanku srpskih lingvista koji su zaključili da se srpska filologija i politika moraju držati načela srpskog filološkog programa – srpski jezični i kulturni prostor jeste nedeljiv, iz čega proističe da sva štokavska književnost pripada srpskom jeziku. Po teorijama koje dolaze iz Beograda mi sada razgovaramo na srpskom jeziku – rekao je Banac, kako je izvjestila Politika.
Ovu su daleki odjeci jednog srpskog napada na hrvatsku kulturu i književnost, na Dubrovnik i sve ono što on kao Gesammtkunstwerk – cjelovito umjetničko djelo pripada hrvatskom narodu i nikome drugome. I to se sad ponavlja, i po svoj prilici ponavljat će se i u budućnosti sve dok se Karadžićevo Srbi, svi i svuda ne pretvori od riječi u djela, u velikosrpsku državnu tvorevinu sa zapadnom granicom na liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica.
Ono što nisu uspjeli topovima Srbi pokušavaju ostvariti krađom tuđih iliti konkretno hrvatskih kulturnih postignuća. No po našem mišljenju tome bi se trebalo suprostaviti zakonskim sredstvima isto tako kao što se to prakticira ako netko krade tuđe industrijske patente pa se onda proizvodi nastali temelju njih jednostavno plijene i uništavaju, da u doslovnom smislu riječi uništavaju. Kako bi to praktično izgledalo neka odrede stručnjaci.
Mi predlažemo da se o svakoj srpskoj krađi hrvatskih književnih djela, autora i pokreta upoznaju svjetske kulturne institucije na engleskom jeziku, a oni koji to čine trebali bi doći pod udar hrvatskih i internacionalnih zakona s kojima se pojedinci, institucije i države brane od krađa svoga intelektualnoga blaga. Onda bi srpski autori i oni koji iza njih stoje ostali sa svojim patvorinama u svome balkanskome brlogu a Hrvatska bi se i dalje ponosila kontinuitetom svoga kulturnog i umjetničkoga trajanja kroz stoljeća što našim susjedima nije uspjelo za što oni, a još manje mi, ne snosimo krivnju, no tako je kakvo jest i s time bi se oni morali pomiriti.
Autor: Gojko Borić Datum objave: 22.08.2023.
