Umirovljeni hrvatski časnik i vukovarski branitelj Damir Plavšić ovako se prisjetio vukovarskih branitelja i heroja Zorana Šipoša i njegove supruge Jasne…
Upoznao sam Zorana u jednoj akciji čišćenja u Borovu. Bio je iznimno sabran i smiren te je akciju vodio organizirano i korak po korak. Bio je hladnokrvan i hrabar a brinuo se za sve svoje ljude da ne nastradaju u akciji. Kasnije smo zajedno odlazili na sastanke zapovjednika i koordinaciju te sam upoznao i Jasnu.
Puno me je naučio o akcijama čišćenja, a u jednom navratu kada sam mu se požalio da nemam dovoljno ljudi na položaju za čuvanje straže po noći kako bi se mi ratnici mogli barem malo naspavati, poveo me je u obućaru i tamo smo mobilizirali muškarce koji su se skrivali čak i u radničkim ormarićima u kojima se drži radno odijelo.
Tako mi je pomogao riješiti veliki problem nedostatka ljudi na položaju kojim sam zapovijedao. Veliki čovjek, neustrašiv zapovjednik, ISTINSKI HEROJ. Neka je laka Hrvatska zemlja njemu i njegovoj ženi.
Prekrasna priča o Jasni Šipoš i Vukovarskim Heroinama koje su do zadnjega dana branile Grad bit će zlatnim slovima upisano u Hrvatsku povijest.
Obitelj Šipoš. Ne znam kakve riječi bi upotrijebio za njih, a da su hvale vrijedne. Jasna je bila vojnik i zamjenik svojem mužu Zoranu koji je zapovijedao obranom Doma tehnike. Borila se bolje od nekih muškaraca, prava potpora i žena. Od njih su kretale akcije i odlazak na ispomoć kod Borova sela. Zoran je znao da će njegova žena s par branitelja zaustaviti to.
26. kolovoza, suborac priča: Bilo nas je 12-ak poslani od Ivice Arbanasa, napad iz Borova sela,6 sati prsa u prsa, odbili smo ih i napravili čistinu ispred nas. Poginuo nam je 1 vojnik iz Sotina – Dražica, ali između nas i njih Doma tehnike i Borova sela more poginulih napadača, tu su prvi puta polomili zube. Svaki puta kad krene napad Zoran Šipoš bi govorio: “Prvo idu granatiranjem pa pješaštvo.
I uvijek kad bi ih odbili vraćaju se kod Doma tehnike i kao da su na izletu. Svjedoci kažu da je Jasna borac kojeg među muškarcima nije bilo, koturala se, otvarala vatru.. Došla je polovica studenog. Gotovo je. Vukovar je na padu. Znalo se da neće više izdržati.
Pao je grad.
Jasna se uspjela preobući i spasiti, ali Zorana su odveli. Prvo Stajićevo logor pa Niš, pa vojni sud u Beogradu ga je osudio na smrt. Tukli su ga kao životinju, najviše od svih nas što i svjedoči naš admin koji je bio u Stajićevu.
Međutim kasnije je razmijenjen.
Nakon Vukovara, odlazili su na ratišta. Čekali su dan kad će Franjo izdati akciju pod nazivom “Grom” da se oslobodi Vukovar nakon oluje i uvijek ih je peklo zašto to nije napravljeno. Išli bi skupa u oslobađanje ali ne s mržnjom već za slobodu.
Zoran je preminuo 1996., a Jasna mu je za dvije godine na Božić 1998. zauvijek otišla u zagrljaj jer nije izdržala zloćudnu bolest.
Na pitanje Hrvatskih novinara Zoranu kako je to sve uspio preživjeti u logoru odgovorio im je: “Zbog Hrvatske i Jasne”.
Autor: CroExpress Datum objave: 16.11.2020.
