S. Marica Jelić već 36 godina živi svoj misijski zov na jednom od najvećih otoka na svijetu – Madagaskaru, te nam je progovorila o tamošnjem životu…
Naša sugovornica je redovnica Družbe Kćeri Marije Pomoćnice Slovensko-hrvatske provincije Marija Pomagaj z Brezij, a rođena je u BiH 2. siječnja 1955. u mjestu Plavuzi, župa Solakova Kula.
Redovničke zavjete položila je 5. kolovoza 1981. u mjestu Mornese u Italiji, a u misije je otišla tri godine kasnije, odnosno 14. listopada 1984.
Preobrazba
Kako i sama kaže – nije za pisanja. „Više volim naučiti puno stranica napamet nego samo jednu napisati. Moja pokojna mama bi znala reći to što se mora, nije teško. O sebi nemam puno za govoriti, premda idem već prema kraju života, svijeća već polako dogorijeva. Na Madagaskaru sam već 36 godina. A sad se trenutno nalazim na sjeveru Madagaskara, u gradu Mahajanga“, kazala je na početku svog javljanja misionarka.
Grad gdje je sada ujedno je bila prva postaja redovnica kad su tek došle na ovaj četvrti najveći otok na svijetu. Kako je navela, počele su najprije s osnovnom školom; tečajem krojenja i šivanja za djevojke, i jednim malim dispanzerom.
„Sad se to toliko razvilo da se skoro i ne prepoznaje. Namjesto jedne kućice, koju nam je, sad već pokojni, župnik ustupio, a on se preselio u sakristiju, i jedne male škole s četirima prostorijama u žalosnom stanju, sad imamo osnovnu školu s oko 620 učenika, srednju s 557 i ekonomsku gimnaziju s 300 učenika“, rado je podijelila sestra.
Kazala je kako se ondje – čime se mi nažalost ne možemo pohvaliti – Bogu hvala diše punim plućima glede budućeg naraštaja.
„Kad smo mi tek došle, Malgašana je bilo 1 300, a sad ih je oko 30 000. Crkve su uvijek dupkom pune na svim trima nedjeljnim misama. Petkom navečer, kada je križni put, isto je tako puna crkva da se ne može ni kleknuti, a barem jedna trećina ljudi bude vani, iako je kapacitet crkve oko 3 000 osoba“, otkrila je s. Marica i dodala kako o koroni sad za sad nema priče. „Svako malo političari dignu glas i zagalame, a slabo ih ljudi slušaju“, simpatično je dodala.
Skromnost i rad
U nastavku je progovorila o mnogo važnijim temama i o svemu onomu što ukazuje da život ne može stati uslijed pandemije koja poprima sve čudnije oblike.
„Ono čime se ja trenutno bavim u zajednici je školska kuhinja u kojoj dijelimo topli obrok za najsiromašnije iz naše škole – odnosno oko 250 djece. Ja nabavljam potrepštine i prosljeđujem dvjema kuharicama da bude svega dovoljno i u pravo vrijeme. Držim i u dvama razredima, 7a i 7b, sate ručnih radova, što bi rekli Francuzi – Bricolage. Trenutno izrađujemo misijske narukvice pa ćemo ih prodavati kako bismo na ljeto, ako Bog da, mogli otići na studijsko putovanje“, spomenula je misionarka Jelić.
Budući da smo pitali i za što im je trenutno potrebna pomoć, kazala je kako bi njihov projekt bio jedna mala kuhinja jer ona gdje sada kuhaju je zapravo jedna šupa bez zidova, veličine jedne sobe 4 x 4 m.
„Kad kiša ukoso pada i kad ne bi bilo poklopaca, narasla bi čorba u loncu“, živopisno je redovnica dočarala aktualno stanje prostora za kuhanje. „Ali ipak to i nije tako strašno. Važno je da se ima svaki dan nešto staviti u lonac i da tanjuri budu dobro popunjeni u podne – jer to je jedini obrok za mnoge od njih. Toliko za sad. Sretan Uskrs i neka nam Uskrsli Gospodin udijeli svoj mir i neka nas oslobodi od korone i svih demona koji s njom manipuliraju“, poručila je na kraju misionarka s. Marica Jelić.
Autor: Josipa Prskalo, Katolički tjednik Datum objave: 26.03.2021.
