Kako je to kada rodni Kočerin i Hercegovinu zamijeniš „središtem“ Zemlje i narodom kojemu nosiš spas Kristovim evanđeljem, zna misionarka u Ekvadoru s. Klementina Banožić u kojoj hercegovački ponos, a ni naglasak nisu iščeznuli ni u osmom desetljeću života.

Rođena na Kočerinu 1945. krsnim imenom Vinka Banožić poslije osnovne škole otišla je u Dubrovnik, u zajednicu Družbe službenica milosrđa na Pilama gdje je radila i djelovala skoro 15 godina. Bila je i u Zagrebu godinama, te išla jedno vrijeme po malim filijalama sve do 1984. Tada je biskup iz Ekvadora – zemlje kroz koju, i još 12 drugih, prolazi Zemljin ekvator/polutnik (odnosno najveća kružnica na površini Zemlje, kojoj su sve točke jednako udaljene od polova [90°]), tražio da sestre preuzmu misiju u Palo Quemado. „Krajem te godine, 15. prosinca – na spomendan naše utemeljiteljice Sv. Marije Krucifikse, pošle smo tamo.

Nismo odmah došle u misiju, nego smo dva mjeseca bile u pripremi za dolazak papeIvana Pavla II. (29. siječnja – 1. veljače 1985.), te smo učile jezik i upoznavale realnost države u koju smo došle“, kazala nam je misionarka polako nas uvodeći u svoj misijski put pazeći pozorno kako govori i obraća se kao da je uživo u programu, piše nedjelja.ba.

Zasijale dobro sjeme

Kako smo saznali, misijsko djelovanje ona i susestre započele su u Palo Quemadou, ali vrlo brzo, za dvije-tri godine, otvorile su i drugu zajednicu koja je smještena u glavnom gradu Quitu, zbog priprema djevojaka koje su se približile sestrama i njihovoj karizmi. I sada je, kako kaže, u Quitu, u Biskupijskom pastoralnom centru, u sklopu jedne župe.„Ali mi sestre djelujemo više samostalno u pastoralu, popraćeno s drugim raznim djelima milosrđa.

Našu prvu misiju sada vode, naravno uz naše praćenje, sestre Ekvadorke. Imamo isti ‘stil’ rada, pratimo ga, one su rasle uz nas i učile. Vodimo skupa misiju, ali su one odgovorne.

Ukupno imamo četiri zajednice; u trima zajednicama su po tri sestre, a u jednoj zajednici gdje je kuća formacije su četiri sestre, jedna odgojiteljica i četiri mlade postulantice i novakinje“, dodala je misionarka Banožić.

Kako je pomalo tužno kazala, „situacija u Ekvadoru je vrlo teška, zapravo žalosna, pogotovo u ovom trenutku krize“.„Mi obično radimo u svim tim projektima pastorala u župi i u biskupijskim. U svakoj od naših kuća pratimo pastoralni rad sestara i u djelima milosrđa“, nastavila je s. Klementina progovorivši o važnoj temi u nastavku.

„Načeto“ djetinjstvo djevojčica

Naime, ono čemu su posebno posvećene jest Dom za nezbrinute djevojčice. Kako je nedavno obilježen 25. studenoga – Dan borbe protiv nasilja nad ženama, čini nam se kako se priča s. Klementine, nažalost, u ovo odlično uklapa… Riječ je o domu u koji dolaze djevojčice koje su imale i imaju bezizlaznu situaciju, ne mogu se vratiti svojim kućama jer su ondje silovanja i razne nezgodne situacije iz kojih su im izgleda jedini izlaz ove službenice milosrđa. „One dođu bez ičega, nemaju ni najosnovnije – od sapuna do školskih potreba i sve što se može zamisliti da treba jedna djevojčica, pogotovo ako je u vremenu razvoja, adolescencije – one trebaju sve. Svaki dan njihov program izgleda ovako: ujutro nakon ustajanja, higijene i doručka idu u školu; kad se vrate, pripravi im se ručak; popodne imaju vrijeme za učenje i razne aktivnosti; u isto vrijeme ih se uči, priprema da nauče razne stvari iz kućne radinosti. U tom njihovu domu nužno nam je promijeniti krov, a uz to imamo namjeru – jer svaki dan im se povećava broj – podići još jedan kat. To bismo učinili u vrijeme praznika, tako da već sljedeće godine možemo primiti veći broj djevojčica.

Riječ je o djevojčicama različitih dobnih skupina.Ove godine nam je došla jedna djevojčica od 6 godina, zajedno sa 9-godišnjom sestrom. Nažalost, situacija u njihovoj kući je loša: imale su poočima – već su ‘oštećene’ i bilo ih je potrebno odvesti odatle. One su kod nas dok ne završe srednju školu. Kad navrše 18 godina, onda ne mogu više biti u domu, tako da se moraju pobrinuti za sebe, a naravno i mi se pobrinemo za njih da im se omogući ili neki posao ili nešto gdje one mogu produžiti svoje školovanje, da mogu raditi i studirati, tako da barem dobiju neku školsku spremu. Samo sa srednjom školom je isto tako vrlo teško, poglavito za žene, nemaju osigurane neke poslove. To su nam sada u toj kući, gdje ih je trenutno 20-ak, velike brige. Tu nemamo više prostora primiti još, a potrebe su velike. Zato želimo podići još jedan kat kako bismo ih mogle primiti barem dvostruko više“, podijelila je s nama misionarka koja je mnogima slamka spasa.

Obostranost kao način evangelizacije

Spomenula je kako je i u Quitu, u kući gdje i ona boravi, isto tako – kiše su neopisivo velike – krov jako oštećen. „Tako da bismo ga trebale i tu promijeniti. Kroz ovu godinu to su nam hitne potrebe. U isto vrijeme, u crkvi imamo namjeru napraviti klupe jer imamo samo 18 klupica koje su u dvorani i njima se služimo godinama jer nismo uspjele napraviti klupe kako treba“, skromno je dodala misionarka.

Ispričala nam je u nastavku kako je u Ekvadoru narod vrlo različit, te kako njihove misijske kuće imaju u raznim realnostima. „U Palo Quemadou su mješanci, seljaci koji žive od svojih malih imanja i rade u poljoprivredi, i tu je poljoprivreda vrlo ograničena. U tim krajevima uspijeva samo šećerna trska i ljudi se bave govedarstvom. To je vrlo težak rad, trska se melje od 4 sata ujutro do 5 sati poslijepodne kako bi se moglo izvući komadiće kroz tjedan dana – dva mala komada, od toga se živi uglavnom.

U Quitu je situacija drugačija. Tu su uglavnom ljudi koji imaju posao. To je jedan određeni stalež; drugi koji dolaze sa sela tražiti posao i ne nalaze ga, u situacijama velikih potreba, i s tim ljudima koji dolaze, s tim obiteljima – mi ih zovemo familias vulnerables – ima poseban projekt; kao i s migrantima.

Također, posebno brinemo i za staračku dob. To je jedan pastoralni centar u kome smo dosta organizirane u pastoralnom radu, a u isto vrijeme i u karitativnim aktivnostima koje su vrlo različite: rad sa starcima, rad s djecom; nošenje popudbine i posjeti bolesnicima; imamo medicinski centar i radimo s migrantima. Taj rad je obostran, ne samo da im se da vreću hrane, nego radimo praćenje, pogotovo psihički, duhovno, jer su uglavnom te obitelji razorene, disfunkcionalne, okolnosti u kojima su živjele su pakao, bilo da su to mjeseci hoda – jer ljudi dolaze uglavnom pješice iz Venezuele, Kolumbije; gdje su proživjeli napade, silovanja i sve moguće nedaće“, nabrajala nam je djelatnosti s. Klementina opisujući svako pojedinačno.

Kako je kazala, u radu s potonjima počinju najprije s približavanjem, produbljivanjem i prosvjetljivanjem evanđelja, te praćenja njih kroz sve moguće terapije koje su nužne da ih se može, na neki način, ohrabriti da počnu novi život, i to u svjetlu evanđelja kako bi se mogli uklapati u crkvene krugove i u kršćansku zajednicu.

Duhovi, sekte… i danak prošlosti

No, nije sama evangelizacija nešto što ondje „ide kao podmazano“, razni su izazovi pred našim misionarima. Tako s. Klementina govori kako su Ekvadorci uglavnom religiozan svijet: oni imaju potrebu za Bogom, uvijek su bili, na neki način, povezani s božanstvom, pogotovo s duhovima… „U njima je jako začet taj duhovni svijet. Kod njih su duhovi prisutni u svakdanjem životu, u kućama, u svim mogućim njihovim područjima života…

Međutim, za prijeći u jedan život Crkve ili kršćanske zajednice to je dosta velik i težak put i ovisi puno o iskustvima koja su imale njihove obitelji, i s kojima su živjeli.

Primjerice, indijanski čvor, indijanska plemena imala su vrlo teške okršaje s Crkvom. Oni su bili potlačeni 500 godina, a Crkva je bila u sklopu tih koji su ih tlačili i na neki način silili na prisilni rad na tim njihovim zemljama, jer oni nisu imali svoje zemlje pa su morali raditi na tuđoj. A tu je nažalost Crkva bila onakoja je prikrivala te zločine… I nisu imali za pojesti, ali morali su raditi od časa do časa, čitave dane i čitave noći. Dakle, ako imaju takva iskustva u svojim obiteljima, među predcima, onda je Crkva za njih nešto daleko, imaju neku i odbojnost, otpor“, otvoreno je misionarka govorila o ovom problemu čije se posljedice jasno danas ocrtavaju, i koji ne bismo smjeli zaboraviti ukoliko želimo rasti kao zajednica vjernika poučena krivim postupcima iz prošlosti.

„Dočim postoji druga skupina ljudi koji su mješanci, koji nisu doživjeli takva iskustva, koji nisu imali te neprilike, te su više religiozni. Nažalost, ima i puno sekti – svih vrsta; adventista, evangelika, mormona, koje ulaze među njih i približavaju se na jedan način, rekla bih čak i prijevarom. Oni se prikažu kao da su Katolička Crkva dok ih ne uključe u svoje zajednice. Imaju isto,rekla bih, jedan pozitivan način rada – pogotovo neke od tih sekti – kada vide da su ljudi u krizi, u teškoj situaciji, oni ih ne napuštaju. Prvi korak – iz koga sam ja puno naučila – jest da tu obitelj ili osobu uključe u molitvu. I ne moli samo s njima jedan pastor ili jedna osoba, nego imaju čitavu skupinu, zajednicu koja moli, koja nastoji ozdraviti situaciju. Ako se situacija i povrati – ta osoba je uključena i ušla je u tu njihovu sektu“, ispričala je misionarka dodavši kako je to jedan od čimbenikakoji mi u Katoličkoj Crkvi nemamo. „Nemamo tu metodu rada i nemamo još uvijek toliko ljudi, iako radimo puno s laicima i organiziramo skupine praćenja, ali još uvijek nemamo takvu molitvenu jakost kako bismo mogli pratiti na takav način te ljude“, dodala je.

Povjerenje u laike, u zajedništvo

Ipak, ponosna je jer, kako kaže, „u svakom slučaju mi imamo jako lijepu kršćansku zajednicu koja je vrlo aktivna; imamo ekipe rada u svim tim karitativnim čvorovima“. „Mi praktički samo vodimo i pratimo, a sve što se radi – rade nam laici i te skupine rada koje su vrlo značajne i s kojima već nekoliko godina nastojimo da oni budu ta Crkva koja nosi duhovno, koja vodi, koja živi tu duhovnost i crkvenost sestara službenica milosrđa, i Crkve kao takve.

Uz rečeno, koje bi moglo trajati mjesecima kada bi se opisivalo sve ono što se nastoji raditi, imamo i svakodnevno na ručku oko 300-400 gladnih. To su uglavnom ljudi žrtve ovisnosti o alkoholu i drogi, te djeca iz tih obitelji. Naš svagdanji karitativni rad i djela milosrđa počinju od one Isusove – bijah gladan i dadoste mi jesti; bijah gol i odjenuste me – imamo te „butike“ s robom koja kako danas uđe, tako iziđe, ljudi dolaze stvarno bez obuće, odjeće, bez ičega, tako da je svaka sitnica koja se prikupi blagoslov Božji. Zato želimo isto tako zahvaliti posebno svima onima koji sudjeluju, surađuju s našim misijskim radom, poglavito molitvom, žrtvom, i u isto vrijeme materijalnim doprinosima“, kazala je vidno zahvalna i dirnuta s. Klementina.

Na kraju je poručila, potaknuta riječima pape Franje o sinodalnosti, da gdje je Crkva koja nije u zajedništvu, Crkva u kojoj ne sudjeluju vjernici koji nisu u zajedništvu i koji nisu poslani,oni zapravo nemaju smisao za Crkvu. A nama je ostavila na razmišljanje – uz molitvu za njezin misijski rad i konkretnu pomoć, poglavito u ovom vremenu priprave i budnosti  – jesmo li mi Crkva u zajedništvu?!

Autor: CroExpress/Josipa Prskalo, Katolički tjednik Datum objave: 05.12.2022.