Autori: Davor Dijanović i Marina Stojak
Romano Sole je od 2008. godine predsjednik hrvatskog kulturnog društva ‘Matica hrvatske e.V. München’, a 2011. godine je izabran za predsjednika udruge “I mene se pita”, koja se zalaže za neposrednu demokraciju u Hrvatskoj. Organizator je brojnih tribina, okruglih stolova i podijumskih diskusija, na temu nove političke paradigme i političkog korektiva.
Već više od dvanaest godina živite u emigraciji, u Njemačkoj. Zanima me kakva je percepcija današnje Hrvatske među emigrantima u Njemačkoj. Imaju li emigranti realnu sliku o stanju u Hrvatskoj?
Nažalost u 99% slučajeva nemaju, a što je posljedica sve većeg jaza između domovinske i iseljene Hrvatske. Toj svojevrsnoj izolaciji hrvatske dijaspore iz javnog i političkog života RH, kumovalo je mnogo povezanih faktora, a sve je dio jednog pažljivo isplaniranog medijsko-političkog igrokaza, kojem je s jedne strane (SDP-u) cilj prikazati hrvatske iseljenike kao zaostale i neobrazovane primitivce, a s druge strane (HDZ-u) jednostrano iskoristiti financijsku i logističku potporu iseljenih Hrvata u predizbornom vremenu.
Odnos službenih hrvatskih institucija prema dijaspori je sramotan i neprihvatljiv, a veliki dio Hrvata u iseljeništvu je zbog te ‘jednosmjerne i neuzvraćene ljubavi’ potpuno izgubio interes za dnevno-politička zbivanja u domovini, što je u konačnici rezultiralo minornom izlaznošću glasača iz iseljeništva na parlamentarne izbore i referendum o ulasku u EU.
U medijima se često špekulira o tome kako bi dijaspora trebala postati hrvatski most prema Europi. U tom kontekstu spominje se i povećanje investicija emigranata u Hrvatsku. Što je prema Vašem mišljenju ključni razlog činjenice da su investicije hrvatskih gospodarstvenika koji žive u emigraciji u Hrvatsku relativno male?
Da bi dijaspora postala hrvatski most prema bilo čemu, prvo treba izgraditi porušene mostove između Hrvata u domovini, i onih koji iz raznih razloga trajno borave van granica Hrvatske. Narušeno je međusobno povjerenje i trebat će godine sustavnog rada da bi se kritičnoj masi sposobnih i kreativnih ljudi vratila vjera i volja za gradnju jednog takvog mosta. Neki će istaknuti pripadnici javnog života hrvatske dijaspore reći kako malo pretjerujem u ovim prosudbama, ali to su upravo oni koji spadaju u veliku većinu od 99% koje sam spomenuo u odgovoru na Vaše prošlo pitanje.
U vrijeme olovnih jugoslavenskih godina Njemačka je za Hrvate, poglavito iz južnih krajeva Hrvatske, slovila kao ‘obećana zemlja’. Kako se čini, Vi ste osobno postigli uspjeh u Njemačkoj. Koliki su, međutim, izgledi nižekvalificirane radne snage za uspjeh u današnjoj Njemačkoj? Postavljam ovo pitanje jer sve češće, poglavito među mlađom populacijom, čujem glasove kako u Hrvatskoj nema nikakve perspektive i kako je sve izgledniji njihov odlazak u inozemstvo.
Njemačka u vrijeme naših ‘olovnih vremena’ i Njemačka danas su dvije različite kategorije. Naime, šezdesetih i sedamdesetih godina se tadašnja Zapadna Njemačka nalazila u razdoblju visoke ekonomske konjunkture, te je njemačkoj privredi kronično nedostajala radna snaga. Danas se situacija na ovdašnjem tržištu rada bitno izmijenila, a nova useljenja regulira vrlo kompleksna i restriktivna pravna materija, kojoj cilj nije trajni ostanak useljenika.
Svoju realnu šansu u Njemačkoj dobit će stoga samo visokokvalificirane osobe, koje uz to posjeduju i vrlo dobro znanje njemačkog i engleskog jezika. Siguran sam da su takve osobe u Hrvatskoj ipak više iznimka nego pravilo, pa mladima od srca preporučujem da se ne nadaju kako će se ulaskom Hrvatske u EU ta situacija bitno promijeniti. Naime, njemačka vlada kao i svaka normalna vlada ovoga svijeta gleda isključivo kako iz novonastale političke situacije izvući veću korist za svoj narod, a za razliku od Hrvatske koja je zaslugom naših pseudopolitičara postala svojevrsna ‘banana-republika’, Njemačka tu europsku političku stvarnost aktivno kreira.
Koji su Vaši daljnji planovi u profesionalnom životu i političko-novinarsko-aktivističkom radu?
Već je, evo peta godina otkako sam u Münchenu otvorio Hrvatsku glazbenu školu, kroz koju je prošlo i koju pohađa već više od stotinjak djece hrvatskih iseljenika. Planiram ove godine otvaranje filijala te škole u Stuttgartu i Frankfurtu, a možda i još nekim njemačkim gradovima. Što se tiče ove neprofitabilne aktivističke sfere, predstoji nam nakon uspješno obavljene akcije promatranja referenduma o EU, novi projekt pod radnim imenom “Referendum o referendumu”.
Radi se o jednoj od ključnih šansi za razvoj neposredne demokracije u Republici Hrvatskoj, jer ako uspijemo ublažiti uvjete za raspisivanje referenduma, imat ćemo u budućnosti snažan alat političkog korektiva, kojim ćemo nadam se što češće mahati i makar malo utjerati ‘strah u kosti’ političkim marionetama s Markova trga.
Datum objave: 21.06.2014.
