Nije ih mnogo, ali su preglasni, pogotovo u Srbiji i ponešto u Hrvatskoj, koji sadašnju Republiku Hrvatsku poistovjećuju s Nezavisnom Državom Hrvatskom.
To je skroz na skroz netočno i zlonamjerno s jednom jedinom svrhom da suvremenu demokratsku Republiku Hrvatsku predstave kao nasljednicu profašističke NDH koja je bila satelit sila osovine, poluneovisna i totalitarnu tvorevina koju je predvodio autoritativni Ustaški pokret Ante Pavelića imajući öpred očima isključivo stvaranje bilo kakve države koja u slučaju NDH to nije bila jer su u njoj prema američkim svjedočenjima na nürnberškom procesu nacističkim glavešinama „posljednju riječ imali njemački generali“, (Sundhausen „Geschichte Jugoslawens“) bila podjeljena na talijansku i njemačku utjecajnu zonu, oko pola zemlje uvijek bilo pod kontrolom komunističkih partizana i velikosrpskih četnika te je, koliko god u početku bila pozdravljena od većine Hrvata, na kraju svoje kratke povijesti od samo četiri godine završila u moru krvi hrvatskih ratnih zarobljenika i civila od austrijskoga Bleiburga do makedonske granice na Križnom putu najveće tragedije hrvatskoga naroda u njegovoj i inače mukotrpnoj povijesti.
Zaista Hrvati se glede NDH nemaju čime ponositi nego jedino priznati da je ta poludržava bila golemi promašaj jednog diktatora i njegova malobrojnog pokreta koji bi ostao samo fusnota u našoj povijesti da Njemačka, Italija, Mađarska i Bugarsku nisu napali i raskomadali Kraljevinu Jugoslaviju.
I ono što se zbivalo tijekom Drugog svjetskoga rata, osim malog broja junačkih obrambenih bitaka ustaških i domobranih postrojba, mogu se uknjižiti samo kao politički i civilizacijski promašaji, da spomenemo samo strašne progone Židova, Srba, Roma i prokomunističkih Hrvata, koncentracijske logore i savezništvo s dva od tri najstravičnija politička pokreta u 20. stoljeću, njemačkim nacizmom i talijanskim fašizmom.
Naravnom bilo je i svjetlih strana u kratkotrajnom postojanju NDH kao pozivanje na politiku i ideologiju Ante Starčevića i Stjepana Radića, ali to je bilo više u teoriji nego u praksi te cvjetanje kulturnog života u nekoliko većih gradova raskomadane domovine. Hrvatska je Rimskim ugovorima s fašističkom Italijom prestala biti pomorska zemlja pa su joj se njezini neprijatelji rugali da ima samo dva broda i jednu luku, Slavonski i Bosanski Brod i Banja Luku!
Hrvatska nije imala ratnu mornaricu nego samo nekoliko brodova u Azovskom moru čiji su bojovnici pjevali „Naprijed mornari s plavog Jadrana uz vas je poglavnik i cijela Hrvatska“. Kakva rugoba s obzirom da smo u povijesti prisiljavali Veneciju da nam plaća danak plovidbe Jadranom i vjerno služili u snažnoj ratnoj mornarici Austro-Ugarske.
A što da kažemo o partizanskoj Hrvatskoj. Ona nije bila hrvatska nego jugoslavenska, njezini rukovoditelji prevarili su narod u svemu, u politici, ideologiji i običnom životu. Počinili su strašne zločine za koje dosad nitko nije snosio odgovornost. Njihove bi simbole trebalo zabraniti osim onih koji podsjećaju na njihove suvišne žrtve. Oni su prošlost koju nikad ne bi trebalo zaboraviti, ali po zlu kojega je bilo premnogo, ali i po dobru kao što je bilo ukidanje monarhije, federaliziranje Jugoslavije, isticanje hrvatstva u Deklaraciji o hrvatskom jeziku i rezultatima Hrvatskoga proljeća, djelovanju Katoličke Crkve, slobodnom putovanju u inzemstvu i borbi emigracije za neovisnu i demokratsku Hrvatsku.
Još jednom naglašavamo da se Hrvatska ne zasniva na antifašizmu nego na idejama slobodnog svijeta i ujedinjene Europe. Sadašnja Hrvatska je u dubokoj društvenoj krizi i treba je politički rekonstruirati tako da postane ne samo ugodna turistička destinacija nego i društvo u kojemu će u životu uspijevati moralno snažni i marljivi ljudi kakvih ima dovoljno da naša Republika dođe u red najuspješnijih srednjoeuropskih zemalja bez korupcije, nepotizma i balkanskih podmetanja kakvi zagorčavaju život njezinim građanima.
Ustaše su govorili o „desetotravanjskoj revolucijiu“ opisujući time proglašenje NDH u nekoliko hrvatskih gradova no to se dogodilo samo zahvaljujući gnjilosti kraljevske Jugoslavije i odbijanju pripadnika gotovo svih njezinih naroda da se za nju bore protiv njemačkih, talijanskih, bugarskih i mađarskih osvajača . Nikakva to revolucija nije bila nego raspad jedne za život nesposobne višenacionalne države s posve korumpiranom upravom nesposobnog velikosrpskoga režima dinastije Karađorđevića.
U normalnim vremenima Ustaški bi pokret na izborima možda dobio samo nekoliko jednoznamenkastih brojki u postotcima glasova, dok bi omiljena Hrvatska Seljačka Stranka triumfirala s rezultatima od 80 do 90 posto glasova. I na kraju rata, i to nakon njemačke kapitulacije, ustaška vlast bježi pred krvoločnim partizanima i prepušta svoje službenike kao i prestrašene civile britanskoj izdaji Ženevskih propisa o vođenju rata prema kojim su se pobjednici morali brinuti za svoje ratne zarobljenike i civile, a glavni krivac za sve, Ante Pavelić, pobjegao je pod zaštitom anonimnosti preko Austrije i Italije u Argentinu gdje je i dalje mutljažio hrvatskom emigrantskom politikom kao da se za vrijeme njegove vladavine ništa zla nije dogodilo. Nije mu palo ništa drugo na pamet nego nastaviti istom politikom i čak proglasiti nekakvu vladu u kojoj je postojalo i ministarstvo šuma i ruda. Kakva glupost!
S obzirom na sve rečeno hrabri i pošteni hosovci ipak su poslušali krivi savjet da službeni pozdrav NDH „Za dom spremni“ preuzmu za svoj poklič. Naravno, to je lijep i svojim nepolitičkim sadržajem besprijekoran pozdrav, ali nažalost isprljao ga je ustaški režim za vrijeme NDH i ne bi ga trebalo koristiti isto tako kao i predimenzionirano slovo U na plakatu u povodu ovogodišnjega komemoriranja vukovarskih žrtava.
Gradonačelnik Vukovara Penava ponašao se u ovom slučaju kao „mali poglavnik“ što je izvan svake pameti jer Vukovar nije njegova prčija nego nezacijeljena rana cijele Hrvatske i svih Hrvata diljem svijeta.
A što se tiče usporedbe NDH s RH, kako rekosmo, ona ne bi trebala postojati jer je naša Republika stvorena na ruševinama komunističke Jugoslavije u krvavom Domovinskom ratu u kojemu su se borili Hrvati i ostali građani Hrvatske svih političkih opredjeljenja i ideoloških usmjerenja, očito po prvi puta vrlo složni kao nikad u posljednjih nekoliko stoljeća. Potom je održan referendum u kojemu se golema većina hrvatskih građana u domovini i izbjeglištvu izjasnila za odcjepljenje od Jugoslavije i proglašenje suverene, neovisne i demokratske Republike Hrvatske.
U Hrvatskoj je uspostavljen politički poredak s višestranačjem, trodiobom vlasti, zajamčenim pravima nacionalnih manjina, savezništvom s demokratskim Zapadom, jedinstvom domovinske i iseljene Hrvatske, slobodom medija, socijalnim tržišnim gospodarstvom itd. itd. dakle sa svim onim čega nije bilo, odnosno točnije rečeno nije moglo biti za vrijeme NDH.
Usporedbe jedne i druge Hrvatske, ponavljamo, potpuno su lažne i zlonamjerne, a pozdrav „Za dom spremni“ je lijep ali, nažalost, neuporabiv osim progodom komemoriranja žrtava HOS-a koje zaslužuju ne samo pijetet nego i jedinstvo cijele nacije kad su u pitanju Domovinski rat i Vukovar kao njegov veliki simbol.
Na kraju da kažemo još nešto važno, naime da nema smisla zabranjivati tzv. ustaške simbole ako se istodobno ne zabranjuju i komunistički simboli jer zabranjeno voće je najslađe. Najbolje bi bilo sve prepustiti vremenu dok se dođe do granice kad oni nikoga ne će uzbuđivati ili uopće ne će biti primjećeni. Ugledajmo se u Italiju u kojoj se nitko ne buni radi ostataka fašizma što je znak političke snage i zrelosti te zemlje. Nešto slično se dogodilo i u Njemačkoj gdje je Ustavni sud odbio zabraniti neonacističku Nacionalno-demokratsku stranku s obrazloženjem da je ona, doduše protuustavna ali toliko slaba da ne može ugroziti njemački ustavni poredak. Koliko god ovaj tekst može uzbuditi endehazijske nostalgičare i ostatske jugokomunističkoga režima, na njima je da ga prihvate ili opovrgnu ali bez etiketiranja nego s valjanim podatcima i logičnim argumentima.
Autor: Gojko Borić Datum objave: 23.11.2023.
