Kao i većina njegovih sunarodnjaka iz kršne Hercegovine ‘trbuhom za kruhom’ preplovio je ‘veliku rijeku’ i u Kanadi nastavio školovanje i rad. No, uvijek je bio uključen u hrvatska strujanja te se po završetku školovanja uključio u rad hrvatske iseljeničke zajednice. Ubrzo su sunarodnjaci u Torontu prepoznali njegove kvalitete pa su ga birali za predsjednika Mjesnog odbora Hrvatskog narodnog vijeća u Torontu.
Jedan je od utemeljitelja Hrvatskog državotvornog pokreta, gdje je obnašao niz dužnosti. Od 1990. godine uključio se u HDZ, a 1995. godine, nakon punih 26 godina izbivanja, vratio u Domovinu i obnašao niz važnih državnih dužnosti. Obnašao je dužnost državnog tajnika u Ministarstvu razvitka, useljeništva i obnove Republike Hrvatske. Cijeli se život bavi temama vezanim za hrvatsko iseljeništvo. Danas obnaša dužnost direktora Hrvatskog centra za strategijska istraživanja u Zagrebu. Jedan je od organizatora Hrvatskih iseljeničkih kongresa i jedna je od najpozvanijih osoba za razgovor o temama koje se tiču hrvatskoga iseljeništva.
Gospodine Sopta, u studenom ove godine će Vaša udruga u suradnji sa drugim institucijama i ustanovama koje skrbe o hrvatskim iseljenicima, organizirati, 4. Hrvatski iseljenički kongres. Zbog čega? Što je cilj takvoga skupa?
Opće je poznata stvar da u današnje vrijeme dijaspora ili bolje rečeno iseljenici imaju mnogo veći značaj nego prije trideset, četrdeset godina. Svojim novčanim doznakama oni doprinose u značajnom procentu državnom proračunu svojih matičnih država. Hrvatski iseljenici u zadnjih nekoliko godina pošalju preko dvije milijarde eura u domovinu, što doprinosi da Hrvatska od svih članica Europske unije ima najvišu vrijednost osobnih doznaka u odnosu na veličinu ekonomije, 4,7 posto BDP.
Koje su teme kongresa?
Kao što smo u najavi naglasili, glavne teme Kongresa će biti:
#Odnos rada i poduzetništva u procesu povratka
#Institucionalna potpora povratku Povratništvo u povijesnoj perspektivi i povratak mladih#Kulturna politika i identiteti kao dio povratka
#Demografski aspekti povratka
#Uloga Katoličke crkve u očuvanju identiteta
#Očuvanje hrvatskog nacionalnog identiteta u iseljeništvu kroz crkvu, kulturu, jezik, sport
Četvrti hrvatski iseljenički kongres s temom Povratak – stvarnost ili utopija.
Za kongres je vladao velik interes i mi smo prije pojave korone imali preko 150 prijava predavača iz preko dvadeset zemalja svijeta. Svakako, korona je uveliko pokvarila naše planove i program, no mi smo odlučili da nećemo odustati i kako sada stoje stvari mi ćemo i u novonastaloj situaciji imati preko stotinu predavača. Glavni cilj Četvrtog hrvatskog iseljeničkog kongresa, kao i prethodna tri, je da u prvom redu ukaže na ogromni potencijal hrvatskog iseljeništva koji, nažalost, nije u potpunosti iskorišten. Važno je da pokažemo njegov stoljetni doprinos u očuvanju hrvatskog nacionalnog, kulturnog i političkog identitata u svijetu, i ono što je najvažnije da kroz diskusije, izlaganja sudionika, razmjene mišljenja dođemo sa nekim novim prijedlozima ili pak programima koji će doprinjeti da odnosi između domovine i iseljenika budu što kvalitetniji i efikasniji. Iznad svega glavni cilj je potaknuti javnu raspravu na temu povratka hrvatskih iseljenika. Osobno smatram da bi ova tema trebala biti i tema u Saboru.
Kao što sam već rekao Hrvatska se danas, više nego ikad, suočava s brojnim demografskim i društveno-gospodarskim izazovima u najširem smislu te riječi. Iako se kao zemlja nalazi na imigracijskome kontinentu, dosadašnja iskustva pokazala su da su jedini realni migracijski izvor za ublažavanje negativnih demografskih trendova njezini iseljeni građani i njihovi potomci. Mi smo već na Prvom hrvatskom iseljeničkom kongresu održanom 2014. u Zagrebu usvojili Rezoluciju s desetak točaka koju smo poslali na sve relevantne državne institucije ali nažalost od nikoga nismo dobili odgovor. No, što je interesantno spomenuti je kako je Europsko vijeće 2015. godine donijelo Rezoluciju 1321 pod imenom Democratic participation for migrant diasporas koja sadrži skoro iste točke kao naša Rezolucija. U toj rezoluciji koju Europsko vijeće preporučuje svim svojim članicama pa tako i Hrvatskoj da nastoje sprovesti u djelo njihove točke.
Između ostalog, rezolucija Europskog vijeća predlaže da svaka država:
1. Osnuje Ministarstvo za iseljeništvo,
2. Da omogući elektronsko ili dopunsko glasanje,
3. Da potakne da članovi druge i inih generacija svojih potomaka sudjeluju u osmišljavanju i planiranju razvojne strategije razvitka države,
4. Materijalno pomoći iseljeničke udruge koje promoviraju materinji jezik i kulturu,
5. Poticati lokalne lidere da potaknu povratak i ulaganja hrvatskih iseljenika u lokalne zajednice itd. Postavlja se pitanje zašto se naša vlada koja je eurofilna ne drži ovi preporuke Brisela.
Iseljenici su generacijama prenosili u druge zemlje svoj biološki, profesionalni i kulturni potencijal obogaćujući time zemlje useljenja. Međutim, kroz dugu iseljeničku povijest Hrvatske uvijek su postojali i povratnički tokovi različitog intenziteta i raznolikih iskustava i uspjeha. Osim emotivnih i nostalgičnih motiva, povratnike mogu uz ekonomske čimbenike, privući određeni elementi kvalitete života (sigurnost, mirniji, opušteniji način života, krajolik, klima i dr.). Povratništvo je složen proces koji objedinjuje emigracijsko i imigracijsko iskustvo, kao i iskustvo povratne migracije, i ne može ga se promatrati izvan hrvatskoga društvenog, političkog i gospodarskog konteksta.
Održivost povratka ovisi o brojnim čimbenicima, poput aktivne uloge državnih institucija, pravnog okvira, postojanja i provedbe usmjerenih javnih politika, ekonomskih prilika, zatim obiteljskih prilika, ali i o uloženim naporima povratnika i potomaka iseljenika u što uspješniju integraciju u hrvatsko društvo. Iskustvo povratnika specijaliziranih znanja može biti snažan impuls za razvoj hrvatskoga gospodarstva, a da bi se iskoristio postojeći potencijal, potrebne su brze i konkretne mjere za njihovo privlačenje.
Kakvo je Vaše viđenje odnosa hrvatske države prema hrvatskom iseljeništvu?
Nakon one velike euforije i iskrenog zajedništva početkom devedestih godina prošlog stoljeća ogromnog broja Hrvata i Hrvatica postepeno je dolazilo do slabljena tih odnosa tako da u ovom trenutku po mom mišljenju ti odnosi su, rekao bih, na veoma niskoj razini. Za to postoji nekoliko razloga od kojih ću spomenuti samo neke koji su po mom mišljenju doprinijeli ovakvom stanju. U prvom redu, Domovinski rat je spriječio uspostavu normalnih odnosa između domovine i iseljeništva, u planiranju strategije prema hrvatskim iseljenicima, osmišljavanju i realizaciji zajedničkih projekata itd. Drugo, moramo biti iskreni i otvoren sami prema sebi i priznati da hrvatski iseljenici nisu nikada imali iste uvjete niti priliku da ravnopravno sudjeluju u procesu privitizacije.
Bio sam tajnik HDZ za iseljeništvo i jedno kratko vrijeme državni tajnik u Ministarstvu za obnovu, razvoj i useljeništvo, i uvjerio se kako su desetke i desetke uspješnih hrvatskih poslovnih ljudi iz iseljeništva bili prevareni, pokradeni i šikanirani. Treće, dolaskom 2000. godine na vlast takozvane koalicije šestorke koja je među prvim svojim odlukama osim ukidanja Ministarstva za obnovu, razvoj i useljeništvo htjela ukinuti i nekoliko diplomatskih predstavništva u velikim hrvatskim zajednicama negativno je odjeknulo u iseljeništvu.
Smanjenje broja predstavnika hrvatskih iseljenika u Saboru, dvostruko oporezivanje kao i neke druge pojave da ih sve ne nabrajam, širilo je nezadovoljstvo, ogorčenost prema hrvatskim vlastima. Svakako smjena generacija u hrvatskim zajednicama širom svijeta uveliko je doprinijela da odnosi između domovine i iseljeništva se preko noći promjene i da oni dobiju jedan novi vid suradnje. Zato smatram da je potrebno što hitnije u domovini , tu mislim prvo na institute da sprovedu istraživanja u većim hrvatskim zajednicama u svijetu i donesu neke zaključke i preporuke kako bi suradnja između domovine i iseljenika postala što kvalitetnija i učinkovitija.
Kako iseljenici gledaju na Republiku Hrvatsku, i je li se promijenio onaj zanos iz 90-tih godina 20. stoljeća?
Mislim da sam vam više manje pružio odgovor u prethodnom pitanju. No, kako je stanje u svakom iseljeništvu pa tako i u hrvatskom odraz unutrašnjeg stanja koje vlada u zemlji, tako su i hrvatski iseljenici u ovom trenutku uglavnom zbunjeni, razočarani odnosom države prema njima, i ono što je najgore, među njima vlada jedna vrsta apatije prema Hrvatsko. Oni očekuju da Hrvatska, Zagreb, bude aktivnija, da im otvoreno pošalje poziv za povratak, da osmisli neke programe, ponudi poticajne mjere za povratak… Osobno smatram da bi se mi trebali ugledati na nedavne primjere Poljske, Portugala i Španjolske koje su osmislile strategiju povratka svojih iseljenika, koje su u veoma kratkom vremenu pokazale pozitivne rezultate. Da zaključim sa mojim odgovorom, mišljenja sam da glavna inicijativa i programi prema hrvatskim iseljenicima moraju se osmisliti u Zagrebu svakako uz sudjelovanje hrvatskih udruga i istaknutih individualaca u iseljeništvu.
Kao iseljenik u Kanadi ste se zalagali za slobodnu Hrvatsku, kad se stvorila neovisna država za slobodu se zalažete u neovisnoj Hrvatskoj. Gdje je lakše? Koje specifičnosti ima rad za Hrvatsku u iseljeništvu daleko od doma, a koje rad za slobodu i neovisnost na kućnom pragu?
Svakako tu se radi o dva sasvim različita svijeta, dvije različite države, uvjeti i prilike za djelovanje itd. Naime, moj rad kao i rad hrvatskih iseljenika poput mene do 90 tih godina prošlog stoljeća bio je baziran u prvom redu promicanju ideje hrvatskog naroda da sam odluči o svojoj budućnosti, pravo na slobodu i demokraciju. Dalje, nastojali smo konstantno u sredinama u kojima smo živjeli, u gradovima i državama prikazati činjenično stanje koje je vladalo u Jugoslaviji, državi koja je po izvještajima međunarodne organizacije za ljudska prava Amnesty International, imala više političkih zatvorenika nego bivši SSSR u odnosu na broj stanovnika. Nastojali smo uspostaviti različite vrste suradnje s Hrvatima u domovini. Bila je to svakodnevna rovovska borba, između Davida (HRVATSKI POLIČKI EMIGRANT) s jedne strane, i Golijata (JUGOSLAVIJA I NJEZINA DIPLOMACIJA I UDBINIH AGENATA) s druge strane. David je morao svaki dan raditi da bi preživio i prehranio svoju obitelj. Morao je osim svog slobodnog vremena i finacirati, materijalno pomagati svoju organizaciju i njezine projekte.
Glavna karakteristika hrvatskih političkih emigranata iz tog vremena bila je bazirana na idealizmu, osobnom žrtovanju i velikoj i slijepoj ljubavi prema domovini. Dolaskom u slobodnu i demokratsku Hrvatsku mnogi su se povratnici iz iseljeništva razočarali, jer nisu očekivali niti su bili spremni prihvatiti maćehinski odnos prema njima. Uzelo je dosta vremena da shvate da i u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj koju su sanjali i za koju su se mnogi cijeli život borili, važe ista pravila kao i u svim demokratskim kapitalističkim državama svijeta. To znači postoje jake interesne skupine koje vežu zajednički poslovni ili politički interesi, jaki i močni takozvani tajkuni koji su preko noći postali milijunaši i vlasnici ogromnih bogastava koje su mnogi od njih stekli na veoma upitan način.
Iznad svega, ogromna većina hrvatskih iseljenika povratnika nije mogla ni zamisliti da sprega i veza između neokomunista, bivših udabaša i agenata KOS je toliko jaka i utjecajna u hrvatskom društvu. I kao što su nekada naivno vjerovali da će nas nakon predaje na Bleiburgu, zapadni saveznici ponovo naoružati i pomoći da se borimo protiv komunističke Jugoslavije, ili pak da će nam Amerikanci, Nijemci i Englezi pomoći da srušimo komunističku Jugoslaviju sedamdestih godina prošloga stoljeća, tako je većina hrvatskih iseljenika bila uvjerenja da međunarodnim priznanjem Republike Hrvatske priča o ustašama i partizanima, o agentima UDBE je završena priča. Kakva politička naivnost. Dolazim do zaključka da smo mi još politički naivni ljudi. Mišljenja sam da je naša država slaba, odnosno da nije još uređena, zato treba raditi da se osnaže državne institucije jer samo jake institucije su garancija da država dobro funkcionira, da ona opstane.
Koliko su iseljenička pitanja zastupljena u sveopćoj hrvatskoj politici?
Odgovorno tvrdim skoro ništa. Na osnovu moje spoznaje iseljeničko pitanje, mislim na tematiku hrvatskog iseljeništva, onda bih rekao da ne budem totalni pesimista 5%. do 10% . Mišljenja sam kako je iseljenička problematika na državnoj razini i daleko od prioriteta državne poltike, što mislim da je pogrješno. Kao što sam već spomenuo trebali smo se ugledati u primjere Portugala, Španjolske, Poljske koji su osmislili strategiju povratka iseljenika , koja je već pokazala pozitivne rezultate. Dalje smatram da bi se trebalo ukinuti dvostruko oporezivanje povratnika, osmisliti i poticati veće investicije hrvatskih iseljenika. Ovaj propust ili bolje reći manjkavost državne politike prema hrvatskim iseljenicima u mnogome zamjenuje hrvatska Katolička crkva koja kroz svoje katoličke misije i župe širom svijeta nadopunije veliku prazninu u tim odnosima. No to nije dugorečna solucija. Osjeća se potreba a i u nacionalnom je interesu da iseljeništvo postane jedna od aktualnih tema naše državne politike.
Postoje institucije koje se bave pitanjima iseljeništva: Hrvatska matica iseljenika, Središnji državni ured za Hrvate izvan RH,… Koliko ste zadovoljni njihovim radom?
Dobro se zna moj stav u vezi ove dvije institucije. Da budem fer i pošten prema djelatnicima kao i vodećim ljudima koji vode te dvije institucije mislim da oni pod uvjetima u kojima djeluju rade dobar posao. No, ja smatram i to, kao papagaj ponavljam od mog povratka u Hrvatsku, da se njihov program i odnos prema iseljenicima mora prilagoditi izazovima 21 stoljeća, što nažalost nije istina. Jer kako protumačiti činjenicu da mnogi ravnatelji i ravnateljice, da ne spominjem njihova imena, nakon što završe svoj mandat jednostavno se izgube u magli i uopće ih ne interesira iseljenička problematika.
Mišljenja sam da Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske bi trebao postati Ministarstvo za useljeništvo jer bi na taj način dobilo na političkoj težini i mogućnosti za efikasnije djelovanje. Uvjeren sam da imamo strategiju u sklopu koje se razmišlja o planiranju i takve mogućnosti te da je to bilo relano sprovesti u djelo. Ili, na primjer, Hrvatska matica iseljenika. Svi znamo koju ju je i zbog čega osnovao. Zar nebi bilo logično, prihvatljivo i iznad svega poželjno, da između ostaloga u sklopu te institucije postoji jedan odjel koji bi se bavio organiziranjem iseljeničkog turizma i na taj način omogućio veću financijsku neovisnost. Zar nebi bilo poželjno da Hrvatska matica iseljenika bude državni agent, subjekt preko kojega će naša razna ministarstva organizirati u većim hrvatskim zajednicama u svijetu institute poput Gothe institut, British council i slične institucije koje imaju druge države.
Službeni mjesečnik Matica koji je veoma informitivan mislim da nema tisuću pretplatnika u čitavom svijetu. Pitanje je zašto se nije nikada pokušalo uspostaviti poslovna suradnja s Hrvatima na drugim kontinentima, da oni tiskaju Maticu u svojim sredinama s time da oni umetnu svoj prilog domaćih vijesti i događanja? Zar ne bi bilo dobro i poželjno da Hrvatska matica iseljenika u suradnji s Hrvatima u svijetu na primjer, organizira tjedan ili mjesec dana Hrvatske u Torontu, New Yorku, Sydneyu , Frankfurtu… u sklopu kojega će se služiti hrvatska hrana i piće, uz bogat kulturni program. Ovakvi i slični programi su ostvarljivi. Da ovo nije jeftina demagogija s moje strane, navesti ću primjer iz Toronta iz 1994. godine. Te godine na moju inicijativu mi smo u Torontu organizirali mjesec dana Hrvatske. U sklopu toga projekta mi smo u World Centrar u Torontu organizirali grupnu izložbu trideset hrvatskih akademskih umjetnika, promociju hrvatskih vina…
Uz to organizirali smo Prvi hrvatski filmski festival na kojem je u pet dana prikazano osam filmova s engleskim titlovima. Također smo imali gostovanje Hrvatskog kazališta iz Splita, plus dalamtinsku klapu iz Solina, sve u svemu 55 izvođača iz Hrvatske. Sva događanja i predstave odvijale su se u najpoznatijim dvoranama Toronta što je iziskivalo velika materijalna sredstva. Na kraju mi smo bili u plusu, zahvaljujući prodaji karata i reklamama. Uvjeren sam da i dan danas je tako nešto moguće ostvariti. Međutim, ako to nekome predložite, samo vas čudno pogledaju, daju tisuću i jedan razlog zašto je to neostvarivo, i na kraju možete biti sretni ako vas ne optuže da nekoga rušite. Zašto ne organizirati Smotru hrvatskog folklora na koju bi se moglo dovesti od 50 do 100 folklornih grupa iz čitavog svijeta. Dvije do pet tisuća mladih iz čitavog svijeta kroz dva tjedna upoznali bi svoju domovinu a plus ostvarilo bi se nekoliko tisuća noćenja, u turističkom smislu.
Hrvatski iseljenički kongres će biti prigoda da se na jednom mjestu otvore sva važna pitanja.
Da budem iskren, mi ne očekujemo čuda. Iz iskustva prijašnja tri kongresa mi se ne možemo žaliti na hrvatske medije. Uglavnom u više manje svim dnevnim novinama, kao i na radio i TV postajama izašli su veoma opširni izvještaji o radu kongresa, objavljeni mnogi intervjui s istaknutim sudionicima kongresa. Imali smo svaki put za pokrovitelja predsjednika Republike Hrvatske, predsjednika Sabora, uzoritog kardinala Josipa Bozanića plus gradonačelnike gradova domaćina kongresa. Kao što sam već spomenuo cilj je da se o tematici odnosa između domovine i iseljeništva javno raspravlja, da se o tim odnosima upozna hrvatska javnost, a iznad svega utječe na Vladu da pokrene to pitanje na jednoj sjednici Sabora.
Autor: CroExpress, Anto Pranjkić Datum objave: 04.06.2020.
