Autor: Stjepan Starčević
Završila sam Višu ekonomsku školu i radila kao matičar u Petrovcima kod Vukovara. Na poslu sam bila cijenjena, jer sam savjesno radila svoj posao. Udala sam se, dobila dvije curice i nadala se da ću im pružiti lijep život. Muž je bio Srbin i radio je u ugostiteljstvu. Mješoviti brak u Vukovaru nije bio rijetkost, s te strane nisam se nadala neugodnostima. Međutim, suprug se pokazao kao nasilnik.
Pošto su se maltretiranja nastavila poslije tko zna kojeg izbacivanja iz kuće više se nisam željela vratiti. Razmirice su nastavljene na sudu. Djeca su dodijeljena meni, ali oteo je djecu i zabranio mi svaki kontakt s njima. Šest godina smo se natezali preko suda. Svaki put je sud donosio odluke u moju korist, ali se suprug na sve njih oglušavao. Udala sam se po drugi put i dobila još tri curice. Drugi muž je bio Hrvat.
Život u Vukovaru i okolici postajao je sve teži. Došlo je do uvođenja višestranačja. Ja i moj 17-godišnji brat učlanjujemo se u HDZ. Bila sam jedna od prvih žena u vukovarskom HDZ-u. Odmah poslije toga susjed je došao do našeg dvorišta sa sjekirom, prijeteći da će nas pobiti. Zadovoljio se uništavanjem naše ograde. Tada se dogodio zločin u Borovu selu. Kontakt s djecom iz prvog braka se potpuno prekinuo, djecu nisam vidjela punih jedanaest godina.
Koricu kruha sam umakala u vodu
Počeo je rat. O djeci iz prvog braka, nisam znala ništa. Nadala sam se da ću nekako doći do njih i pobjeći iz tog ratnog ludila. Prvi transporter koji je došao u selo zaustavio se ispred naše kuće. Pobjegla sam u šumu, oca su pretukli i zatvorili u logor. Bio je u Šidu, a zatim u Begejcima. Majka je ostala u kući sama, ali su ubrzo došli i po nju. Morala je potpisati potvrdu da im dragovoljno ostavlja kuću i zemlju.
Protjerali su je u Vinkovce, kasnije je otišla u Njemačku. Nakon razmjene, pridružio joj se i otac. Kad je rat završen oboje su se vratili u Vukovar. Život u šumi ostavio je traga na zdravlje moje najmlađe curice, bubrezi su prestali vršiti svoju funkciju, a imala je i probleme sa srcem. Nismo imali dovoljno pelena, a ni vode. Pelene sam sušila na granama drveća i neoprane opet koristila. Koricu kruha umakala sam u vodu i davala djeci da prežive.
Curice su dobile i upalu ušiju. Molila sam Boga da nam pomogne, da mi da snage da svoju djecu spasim i izvedem na pravi put. I u najtežim vremenima pojave se dobri ljudi koji stavljaju i svoj život na kocku. Jedan bračni par iz Sotina nas je primio u kuću. Danju su nas skrivali u tajnoj podrumskoj prostoriji ispod poda u ljetnoj kuhinji. Noću smo izlazili na svježi zrak, da nas ne vide.
Naš domaćin je radio u klaonici i odatle nam donosio hranu. Bio je Hrvat, vjerojatno im je trebao u klaonici pa ga nisu dirali. U susjednoj kući su također skrivali jednu hrvatsku obitelj. Počele su češće kontrole kuća. Shvatili smo da su nas otkrili, pa smo pod zaštitom noći otišli u Ilok. Kasnije smo čuli da su provalili u kuću susjeda, vezali ga za tenk i vukli kroz Sotin. Jadni čovjek to mučenje nije preživio.
Situacija je postajala sve teža. Svima nam je bilo jasno da se Ilok neće moći još dugo držati, pripremali smo se na najgore. Ilok smo napustili pod nadzorom ‘Plavih šljemova’. Većina je ušla u autobuse, a nekoliko nas u osobne automobile. Ja sam vozila auto s još sedam osoba. ‘Plavi šljemov’i su pravili popis, zapisali su moje ime i osobe u autu. Znali smo da nam to nije nikakva garancija. U to smo se ubrzo i uvjerili, jer su nam naredili da ostavimo auto i pređemo u autobus.
Kad sam htjela izaći iz auta prepoznao me jedan srpski vojnik i rekao: ‘Vozi do autobusa i onda gas do daske i ne zaustavljaj se’. One iz autobusa su odvezli u logore, a mnoge su i ubili. Poslije rata saznala sam ime vojnika koji nam je tada spasio život. Tek na izlazu iz Iloka sam shvatila u kakvom smo okruženju bili. Cijeli Ilok je bio opasan tenkovima. U Županji smo se zadržali dva tjedna i otišli za Njemačku.
Život u Njemačkoj
U Wuppertalu me prihvatila sestra moga muža. Dobila sam izbjeglički status i posvetila se zdravlju djece. Zbog loših higijenskih uslova, djeca su imala otvorene rane jer pelene koje sam koristila nisam mogla prati. Pored problema s bubrezima kćerkica stara tek devet mjeseci je imala i probleme sa srcem. Prohodala je s dvije godine.
Danas su joj 22 godine, i jako je hrabra. Prije par godina operirala je bubreg. U posljednje vrijeme stanje joj se pogoršalo, ali se nadam da će biti bolje. U Njemačkoj sam rodila i sina. Suprug je počeo piti. Od posljedica rata je obolio na živce, i sve se više davao alkoholu. Djeca su živjela u strahu. Taj strah su primjetili u školi i sve sam češće morala objašnjavati učiteljima zašto su djeca nenaspavana i zašto se boje.
Počeo je tući i mene i djecu. Bili smo pod nadzorom socijalnih službi. Pošto se situacija nije popravljala, muža su protjerali iz Njemačke. Ostala sam sama s djecom, ali sam imala slobodu. Obitelj moga muža je bila na mojoj i dječijoj strani. Po dolasku u Njemačku dobila sam vijesti o kćerkama iz prvog braka.
Još prije mirne reintegracije Podunavlja, starija kćerka se udala za Hrvata i ostala živjeti u Vukovaru. Mlađa kćerka je sa 17godina došla živjeti kod mene u Njemačku. Najsretniji trenutak u životu doživjela sam kad me posjetila starija kćerka sa svojim djetetom u rukama. Neki dan na telefon mi kaže: ‘Mama, pala sam s nogu skupljajući potpise protiv ćirilice’. Nikakva ideologija nije ih uspjela odvojiti s pravog puta. Moje molbe dragom Bogu su uslišene.
Datum objave: 06.08.2014.
