Kad pogledate slike vidjet ćete dva grešnika i hodočasnika na putu života. Providnost nas je spojila da radimo u istoj školi, u dvije smjene ili smene. Čitajte kako hoćete. On u srpskoj, ja u hrvatskoj. U gradu Vukovaru.’

Ovako počinje priča koja zadire u dva različita vremenoprostora i svjetonazora, a ispričao ju je vjeroučitelj Josip Matezović iz Vukovara i podijelio s javnosti na društvenoj mreži Facebook, pročitajte u nastavku…

‘Gledajući malo bolje, vidjet ćete kako su nam brade slične boje, i kose takođe(r). On je moj brat u Kristu, svećenik, paroh, neponovljivi Vukašin. Znamo se manje od godinu dana. I više nego dovoljno za korelaciju i gostovanje na satima (pa bio bi grijeh da to propustimo). Upravo pod nastavnom temom “Kršćani na drugi način”. Rekli bi svjetovnim, društvenim riječima – danas sam gostovao među “njegovima”, prošli tjedan on među “mojima”. A svi ustvari – Kristovi.

Reakcije su bile fenomenalne i zanimljive.

Počevši od zbornice gdje smo jednom prilikom jeli kebab. Drugom prilikom pričali viceve, pa se s nama smijali većina kolega (ostali nisu shvatili vic ili došli samo na dio kad smo se mi valjali od smijeha). Trećom prilikom otrčali polumaraton. Četvrtom prilikom samo svojim prisustvom bili svjedočanstvo svima koji su nas vidjeli da zajedno sjedimo, razgovaramo i smijemo se.

A u učionici(ama)? Slično kao i u zbornici. Svatko na svoj način, a o istom Frajeru. Onome kojem smo povjerovali, kojega smo zavoljeli i kojem smo posvetili svoj život i poslanje.

Bogatstvo je to veliko. Učenici su slušali o pravoslavlju iz usta pravoslavnog svećenika. Oženjenog. Slušali su i pitali o životu i prilikama. O slabostima i ljepotama.Učenici su slušali o rimokatoličanstvu iz usta rimokatoličkog vjeroučitelja. Oženjenog. Slušali o životu i prilikama. O slabostima i ljepotama.I da, netko bih mogao pokrenuti priču ili teološku raspravu o tome što nas sve razdvaja.

Ali mi bi se radije zadržali na putu gdje bi tražili što nas to spaja. Jer je više toga što nas spaja nego onoga što nas razdvaja. Rekao sam to i danas na satu, ponavljam i ovdje – volio bih za svoga zemaljskog života doživjeti da se mogu pričestiti na pravoslavnoj liturgiji. Neki će se možda na ovo nasmijati. Neka. Da, možda ne možemo utjecati na patrijarhe, episkope, papu, kardinale i biskupe, na Učiteljstva i svete sabore.

Ali možemo jedan s drugim. I želimo jedan s drugim. Želimo s povjerenim nam dušama graditi zajedništvo u dobru. I biti im primjer da nam ime, nacionalnost, visina i težina, razlika u poimanju Trojstva ili nešto treće nisu razlozi zbog kojih ćemo unaprijed prekrižiti osobu ne želeći uopće imati posla s njom.

Otvaramo nove putove na kojima ćemo zajedno graditi, stvarati – ma živjeti, a ne životariti ili se samo koliko treba – podnositi. Bit ćemo, i trudimo se biti primjer novim i starim generacijama kršćana i onima koji to nisu da budu ljudi koji ne stavljaju etikete, ne dijele epitete, smrknute poglede, šake i uvrede jer je onaj/ona drugačija od mene i “mojih”.

I pri tome na ništa i nikoga ne prisiljavamo. Samo svjedočimo da možemo. Pri tome nismo i nećemo izgubiti ništa od sebe i onoga što jesmo. A prvo smo Božja djeca. I to je tako lijepo i istinito. Neopterećeno. Čisto i iskreno. A sam Gospodin Isus molio je za nas još prije 2000 godina – da svi budemo jedno. I bit ćemo. Ako ne prije, onda u Nebu.


Autor: CroExpress Datum objave: 08.06.2021.