Autor: fra Zlatko Špeha/HKŽ Salzburg
Nakon susreta s vjernicima Hrvatima u dvije hrvatske župe u Buenos Airesu (San Justo – Sv. Leopold Mandić, i Tehar, Hrvatski katolički centar), uputio sam se prema sjeveru Argentine u pokrajinu Chaco u grad Resistenciu.
Na uzletištu su me dočekali gospoda Jorge (Đuro) Miguel Monaco Škunca, predsjednik Udruge Hrvata u ovoj pokrajini i Krešimir Tomljanović zvani Tony. Malo smo se uspjeli družiti, jer je noć već preuzimala san.
Sutradan ujutro pred hotelom je već bila gospođa Marija Ozić. Krenuli smo u Qutilipi, jednu veliku hrvatsku koloniju. Gradić udaljen kojih 140 km od Resistencie dao je prostora za nekoliko stotina hrvatskih useljeničkih obitelji – zapravo, grad su gradili Hrvati. Qutilipi u prijevodu s guarani jezika znači sova. Doista, mudrošću su gradili ovo mjesto hrvatski doseljenici.
U središtu mjesta je i velika crkva posvećena sv. Antunu Padovanskom. U njoj smo se sastali s mnogobrojnim vjernicima, koji nisu morali na posao, jer dan susreta je bio ponedjeljak: došli su i Hrvati iz okolnih ‘estancia’ – farmi, kao i iz susjednog grada Roche Seanz Pena. Govorio sam im o blagu skrivenom u srcu, koje su sa sobom ponijeli njihovi pradjedovi i šukundjedovi: blago vjere, nacije, hrvatskog jezika i urođenog poštenja koje hrvatski čovjek već s majčinim mlijekom upije u sebe.
Nakon svete mise družili smo se u župskoj dvorani. Svatko je od njih nešto ponio: empanadas – ‘džepići’ i razne delicije obavijene tijestom, a uz to i raznovrsnih drugih poslastica. Mala Belen je u svoju bilježnicu napisala: JA VOLIM HRVATSKU. Šesta generacija je ona… i živi već od djetinjstva Hrvatsku…
Poslije druženja krenuli smo gospođa Maria Ozić i ja prema velikom marijanskom svetištu u pokrajini Corientes – kojih 250 km udaljenom od Qutilipia. Njezin bijeli ‘konjić’ je poskakivao i kasom grabio prema Itatiu da bi stigli na vrijeme u svetište. Uz sav umor, ovo je bio odmor za dušu posvećen molitvu zahvale za sav hrvatski narod u Argentini i Južnoj Americi, kao i molitva za sve Hrvate po cijelom svijetu, a posebno u Hrvatskoj katoličkoj župi u Salzburgu.
(…)
Prelazak Parane
Dok je velika rijeka Parana oplakivala svoje zelene obale, san se maknuo s oka i za doručkom s gospodinom Zlatkom Puškovićem smo kovali plan prijelaska iste rijeke. Prije tridesetak godina ispod nje je prokopan tunel na dubini od deset metara ispod njenog korita. Sjeli smo u automobil i jurili polupraznim ulicama grada Parane sve dok nismo došli do ulaska u podvodni tunel.
Malo straha, malo znatiželje i uz obilno objašnjavanje imenjaka Puškovića, prošli smo sretno kroz taj tunel. Upitao sam ga: ‘Ne bi li se isto takav tunel mogao napraviti i u Hrvatskoj između kopna i poluotoka Pelješca?’. ‘Da.’ – glasio je odgovor. To bi bilo najbolje i najjednostavnije rješenje.’
Uputili smo se u gradić San Tome. Tu smo se susreli s gospođom Rosom Antoniom Bondulić de Del Fuente, rođenom u Arquitu u blizini grada Rosaria, u koloniji koju su naselili uglavnom Hrvati s otoka Hvara. Utemeljila je 1997. Hrvatski centar u gradu Santa Fe u kojem je djelovala plesna skupina ‘Hrvatsko srce’ kao i pjevački zbor ‘Draga naša Hrvatska’. Organizirala je školu hrvatskog jezika, uspjela dobiti katedru hrvatskog jezika na sveučilištu Universad Nacional del Litoral Santa Fe.
Nakon susreta s tom zaslužnom Hrvaticom, susreo sam se s članicama Hrvatskog centra Santa Fe. U Isusovačkom kolegiju smo imali zajednički ručak. Nova knjiga je prelazila iz ruke u ruku s lijepim komentarima i upitom: ‘Kada ćemo je moći nabaviti?’ Svestrani Pavle Vukas iz Vukovara se odmah primio posla i uređuje slanje knjiga u Santa Fe.
Nakon ugodnog druženja u kući Suzane Francisca Trinidad Maria Brusa Soljan Petrić, uputio sam se prema autobusnom kolodvoru. Ispred mene je bilo oko 140 kilometara ugodne vožnje na gornjem katu prema gradu Rosariu. Večer je brzo pala, kako to ovdje u ovom dijelu svijeta biva. Na autobusnom kolodvoru u Rosario su me dočekali Carlos Bukovac i Ivan Grbac – obojica umorni od poslova. Carlos je profesor, a Ivan turistički vodič… brzo smo se u hotelu rastali. Ja sam još uspio protegnuti noge u blizini samoga hotela. Ulice su bile pune ljudi… Oko pola noći sam poljubio jastuk…
Čeka me susret s mons. Pablom Sudarom, sveučilišnim profesorom, Hrvatom koji izvrsno govori hrvatski, a zatim sudjelovanje u radio emisiji ‘Radio Bar Croata’ iz Rosaria.
Datum objave: 30.10.2017.
