Autor: Marijana Katalinić
Prof. dr. Tomislav Sunić je bivši profesor političkih znanosti u SAD-u, prevoditelj i autor više knjiga na engleskom i francuskom jeziku. Autor je knjige ‘LaCroatie; unpays par défaut?’ (Avatar, 2010).
Hrvatska realnost – uvijek nekako krvava, pokornička i ozlojađena. Usudi li se netko napokon progovoriti: koji je to hrvatski problem? Smijemo li našu ‘čvrstinu’ pripisati komunistima, Srbima, Austrijancima i Mađarima? Tko je kriv što mi jesmo takvi kakvi (je)smo?
Sada, nakon uspostave države Hrvatske, možemo kazati gdje leži srž problema. Ponovno gledamo klasičan primjer izgradnje ‘negativnog identiteta’ kod hrvatskih građana. Do jučer smo bili fiksirani na stvarnu i nestvarnu srpsku prijetnju. Veliki broj Hrvata gradio je i još gradi svoj identitet isključivo na antisrpstvu. Prije toga su Hrvatima bili krivi Mađari i mitski Dragec Hedervary (Ne zaboravimo da je za vrijeme Hedervaryija izgrađen cijeli donji grad Zagreb!). A prije toga, Mleci, Turci, itd. Tradicionalno, svaljivanje krivnje na ‘Drugog’ među Hrvatima je alibi za intelektualnu lijenost i nedostatak identiteta. Djelomično je takav podanički mentalitet uvjetovala i Katolička crkva koja je tradicionalno stvarala društvenu klimu da Hrvati moraju biti papskiji od pape. U modernom sekularnom izdanju, to je oblikovalo ponašanje da treba biti veći Jugoslaven od Srba, ili revniji udbaški cinkaroš od saveznog jugo-udbaša. Danas vidimo sličnu psihološku matricu u parodiji eurofilije kod hrvatskih službenika koji se žele dokazati većim europeistima od samih čelnika Europske Unije. Je li za to kriv naš oslabljeni genetski fond ili politička sredina? Vjerojatno ovo prvo. Nakon biološke katastrofe 1945. i nakon likvidacije cjelokupne hrvatske građanske klase, Hrvati postaju obezglavljeni i iskompleksirani narod bez pravih modela i bez pravih elita. Velikim dijelom je naš genetski fond dodatno oslabljen u nedavnom Domovinskom ratu. Masa poginulih hrvatskih dragovoljaca imali su psiho- fizičke-karakterne kvalitete koje sve rjeđe danas srećemo. Od 1945. godine prati nas negativna sociobiološka selekcija u politici, školstvu, medijima, ekonomiji … Sluge pokorne prema višima, bahati i otresiti prema nižima.
Napokon smo dobili naše predstavnike u EU parlamentu. Realno, što možemo očekivati? Imamo li pravo već sada pripisati bahatost i manjak solidarnosti onima koji će predstavljati u Bruxellesu? Hoće li se hrvatska intelektualna kritičnost napokon usmjeriti ka stručnosti i sposobnosti, a ne veličini plaće?
Riječi ‘stručnost i sposobnost’ su najveći poslijeratni štos kojeg slušam svaki dan. Zagreb i Hrvatska vrvi sa ‘doktorima’, ‘mr. sc.’ i razno raznim dekorativnim titulama iza kojih u pravilu ne stoji ništa. Upravo kao i riječi ‘strateški planovi’, ‘tranzicije’, ‘resursi’ ili ‘transparentnost’. Te riječi su vrsta jezičnog mlaćenja prazne slame, upravo kao mlaćenje bivših samoupravnih jugokomunističkih izraza poput ‘nema alternative Titu i Jugoslaviji’. Dapače, tek ako ste danas vrlo stručan u svom poslu i karakterna osoba, te ako stavljate interese općeg dobra iznad sebe i vaše djece, društvo vas proglasi luđakom. Kao povratnik i bivši profesor u Americi to sam na svojoj koži najbolje u Hrvatskoj osjetio. Hrvatska je duboko kontaminirana, s jedne strane hajdučko – partizanskim duhom, a s druge strane, plemenski – regionalnim nacionalizmom. Svatko tko odskače od tog klansko – partizanskog mentaliteta, svatko tko ima prvorazredne profesionalne reference, opasan je za hrvatsku javnost. On u javnom životu nema što tražiti. On je prijetnja. To sam kao državni službenik najbolje osjetio. Čim ste bolji i profesionalniji tim više predstavljate opasnost za svoju radnu sredinu i automatski stvarate neprijatelje. ‘Ne talasaj druže’, ‘uravnilovka’ i fingirani papirološki posao – to je svakodnevica Hrvatske. No nemojte se zavaravati. Takav duh je jak i u visoko centraliziranoj i birokratiziranoj ‘Euroslaviji’ koja nosi romantično Europska Unija.
Najavljeno je kako dolazi do ujedinjavanja hrvatskih intelektualaca koji će našu zemlju izbaviti iz lošeg stanja. Uspavani i rijetko aktivni hrvatski intelektualci odjednom ustaju i udružuju se. Što možemo očekivati? Revoluciju, preokret, preustroj, novu hrvatsku povijest ili ništa?
O, tko su ti hrvatski intelektualci? Poznam nekolicinu njih koji stvarno imaju profesionalne kvalitete i karakter. Ostaje misterij da se nikako ne možemo skupiti. Ima tu par kvalitetnih ljudi koji se javljaju na vašem portalu i nešto u ‘Hrvatskom tjedniku’. No nemojte se zavaravati. Pogledajte stanje među pravašima ili tzv. hrvatskim nacionalistima na tzv. hrvatskoj desnici. Njihovo neodgovorno ponašanje ravno je veleizdaji. Svi su podijeljeni u bezbroj sekti, u klanove, svatko ima fiksnu ideju da bude šef. Pretpostavljam da se svatko od njih u svom selu žele pohvaliti: ‘ženo bit ću ministar!’ Takvo ruglo od hrvatstva najviše diskreditira Hrvatsku, a nikakvi komunisti niti Jugoslaveni niti neke mračne i nevidljive sile. Svojevremeno sam pisao da kada bi tzv. desnica ili tzv. oporba dobila vlast na pladnju u Banskim dvorima, začas bi se počela međusobno stolicama mlatiti. Ako se ne varam jedan branitelj, čini mi se general HOS-a Ante Prkačin, rekao je, kada je branio jedno mjesto u Posavini, a JNA tenkovi tek što nisu ušli u grad, hrvatski provincijski velemože debatirali su tko će biti ministar, a tko doministar. U političkim znanostima takva vrsta politike zove se ‘infrapolitika’. Ista je stvar danas. Hrvatska tone, a politička klasa fantazira o sretnoj EU budućnosti.
Što nam donose prosvjedi po hrvatskim trgovima? Sve češće se prosvjeduje – poljoprivrednici, nezaposleni, ugroženi, itd.;ovi prosvjedi su odraz čega? Nitko ne prosvjeduje zajednički, već svatko po svom osobnom interesu? Jesu li oni pokazatelj osim lošega životnog standarda i političkog vodstva zapravo i dokaz sebičnosti hrvatskih građana koji ne prepoznaju potrebu i solidarnost u drugome?
Slažem se. Ovo je tek početak. U Hrvatskoj vlada kult straha koji je naslijeđen iz jugokomunističkih vremena. Ovako, građani malo pomalo uče građansku dužnost, naime da je potrebno protestirati, pisati i buniti se protiv šikanacija i neznanja lokalnih i državnih moćnika, bilo po firmama, bilo po državnim uredima. Uvijek dakako u skladu sa zakonom jer svaka vlast, svaki snagator boji se glasa naroda. Potrebno je također pisati pisma na stranim jezicima i žaliti se širom Europe na korupciju i nepotizam u Hrvatskoj. No očekivao bih da se hrvatski građani i sindikati ujedine i da zajednički brane ljude koji su izgubili posao u privatizaciji. Sutra je na vama i na meni red. Građanska solidarnost ruši sve režime.
Tko se brine za mladog čovjeka u Hrvatskoj? Silne rasprave i neprestana prepucavanja, manjak cilja i ambicija su ono što mladi ljudi gledaju. Nema usmjerenja niti ideala, živimo u iskrivljenoj povijesti i predodžbama kako je Zapad naše rješenje. Mladom čovjeku nije dana mogućnost da se osamostali i da živi, da raste i kreira vlastitu ličnost, već da sluša o duhovima partizana i ustaša bez da poštuje vlastitu prošlost i živi sadašnjost.
Upravo se to nadovezuje na ono što sam malo prije rekao. Raspad Jugoslavije stvorio je refleks kod hrvatskih građana da će im nova država automatski dati nepregledne mogućnosti napredovanja. Pritom se malo razmišljalo o nasljeđu jugokomunizma. Dekomunizacija nikad nije bili započeta u Hrvatskoj, niti u školstvu niti u politici. Odatle i shizodna situacija danas u Hrvatskoj da s jedne strane gledamo ustašku simboliku, npr. državnu valutu, zastave, ordene i službeni govor koji napadno podsjećaju na NDH, a s druge strane imate Ustav koji počiva na temeljima jugoslavenskog antifašizma. U svim segmentima društva imate stoga nedefinirani, izneurotizirani kadar koji jednostavno ne zna u kojem će pravcu zemlja dalje krenuti. Kod većine mlađih građana takva klima stvara apatiju, nepovjerenje i fatalizam da se ‘ništa ne može učiniti’.
Ono što ja mogu preporučiti je slijedeće. Mladi, prvenstveno studenti, moraju se organizirati u zajedničke izvanstranačke akcije protiv novog kapitalizma i protiv starog jugokomunističkog nasljeđa. Na prvom mjestu moraju prosvjedovati s motom: ‘političari manje raskoši, manje službenih putovanja, više solidarnosti sa nezaposlenima!’, ‘Dajte u javnost listu ljudi koji su došli na pozicije putem vaših žnora, veza i klanova!’ Evo i drugog mog prijedloga. Službeno država mora žurno omogućiti da dvjesto do tristo tisuća Hrvata rođenih u inozemstvu dođu i nasele Hrvatsku.Ti su ljudi mrtvi kapital koji svakoj vladi, a i društvu mogu kvalitetno koristiti.
Dok se vode silne rasprave što jest i o tome što bi trebalo, ‘samoposlužni restoran kontejner’ je hrvatska realnost. Što jest i što bi trebalo? Ponavlja li se hrvatska služnička povijest pred Bruxellesom? Hoćemo li nastaviti gledati u oči vlastite tragedije ili nešto učiniti? Je li revolucija u Hrvatskoj neophodna da bi se dogodio preokret – dišu li u Hrvatskoj oni koji su puni duha i nesebičnosti, oni čiji ego i želja za buržujskom klasom nisu na prvom mjestu?
Problemi su složeni. Ne slažem se s ljudima koji kritiziraju samo premijera Milanovića i njegovu Vladu. Nije problem u Milanoviću niti u njegovoj Vladi već u Sustavu. A Hrvatska je samo mali kotač Sustava. Pučki rečeno: Biti antikomunist, kao što sam ja, nipošto ne znači biti zagovornik kapitalizma. Dapače, protiv jednog zla ne možemo se boriti drugim zlom. Vaš je zadatak i zadatak svih studenata, boriti se protiv financijskog kapitalizma, protiv stranih bankarskih mešetara i njihovih lokalnih pomagača. Ove riječi, kada sam ih govorio prije 20 tak godina, nitko nije shvaćao ozbiljno. Ali izrabljivačku logiku kapitalizma ne mogu danas više nijekati niti njegovi najveći zagovornici. Trgovac u Hrvatskoj ne smije biti odgovor na jugoslavenskog Komesara. I jedan i drugi su lopovi. Ima možda u cijeloj hrvatskoj situaciji nešto pozitivno. Danas je liberalni kapitalizam došao svom kraju. Zapad nije više Eldorado. Hrvatska mora graditi elitu koje odskače od lažne lijeve i desne podjele i koja je u stanju suočiti se sa predstojećim titanskim vremenima.
Datum objave: 21.06.2014.
