Hrvatski znanstvenik svjetskog glasa prof. dr. sc. Igor Rudan objavio je zanimljiv post na Facebooku, njegovu objavu ovdje donosimo u cijelosti:
Prije tri-četiri mjeseca napisao sam ovdje status naslovljen “Cijena dubine”. On je govorio o mnogim cijenama koje će svako ljudsko biće morati platiti odluči li zaroniti dublje od drugih ljudi u svoj vlastiti, intimni, unutarnji svijet.
Sada su me okolnosti navele da napišem i “sestrinski” status – “Cijena visine”. On govori o mnogim drugim cijenama, koje će svako ljudsko biće također morati platiti, odluči li se pokušati uspeti više od drugih ljudi u vanjskom, vidljivom svijetu, onome koga svi dijelimo.
Prije desetak godina održao sam u Edinburghu popularno predavanje učenicima srednje škole “George Heriots”. Stara četiri stoljeća, to je škola prema kojoj je J. K. Rowling osmislila Hogwarts u svojim knjigama o Harryju Potteru, sjedeći u nasuprotnom “Elephant House” sendvič-baru, gledajući tu predivnu staru građevinu i pišući svoje knjige kao samohrana majka, sanjajući o uspjehu kao i mnogi drugi siromašni i nepoznati pisci. Nekoliko sam puta bio pozvan da učenicima škole održim predavanja o popularnoj znanosti. Zidovi uz zakrivljena stepeništa škole “George Heriots” puni su slika bivših učenika koji su se, tijekom čak četiri stotine prethodnih generacija, najviše uspeli među ljudima svoga doba.
Na zidovima su fotografije i portreti bivših učenika koji su došli u uloge rukovođenja gradnjom prvih cesta u dijelovima Europe i Africi, prvih prekooceanskih brodova, prvih željeznica u Indiji, prvih tvornica u SAD-u, koji su iskorjenjivali tropske bolesti u Južnoj Americi… Bilo je i nekoliko slika pilota Royal Air Force-a koji su se borili protiv Nijemaca u Prvom i Drugom svjetskom ratu – a neki, nažalost, i poginuli. Bilo je tu i književnika i pjesnika čija su djela bila cijenjena u njihovim stoljećima, filantropa, zlatara i draguljara, bankara, znanstvenika, gradonačelnika, sportaša, muzičara, glumaca… mala povijest svijeta tijekom prošla četiri stoljeća nalazi se na tim kamenim zidovima. Svaki učenik koji se svakodnevno uspinje kulama ove stare škole može u slikama onih koji su prethodili pronaći inspiraciju da se i sam, u svom vlastitom vremenu i okolnostima, pokuša uspeti najviše što može. Međutim, osim možda u slučaju onih nesretnih RAF-ovih pilota, malo tko će učenicima ukazati da za svaku ambiciju u životu treba biti spreman platiti i cijenu.
Kada su me učenici – većina njih u dobi od 15-16 godina – pitali što trebaju učiniti kako bi se uspeli među najbolje znanstvenike svijeta, rekao sam im da nema neke bitne razlike između te ambicije, ili bilo koje druge. Svaka je ljudska djelatnost – a ima ih jako puno, i sve su nam potrebne, kao civilizaciji – poput jednog nebodera na Manhattanu. Neki od njih su malo viši, neki niži; neki izvana izgledaju elegantnije, neki manje; jedni su noviji, drugi stariji; ali u svaki od njih treba imati smjelosti ući, pa započeti uspon njegovim stepenicama. Svatko ambiciozan na početku misli da će uspon biti lak, i da će se začas popeti do vrha.
No, već nakon desetak katova, probijajući se kroz gužvu koju stvaraju i svi drugi koji se također penju – čak i oni ambiciozni se zamore. Nakon dvadeset katova, više ne mogu vjerovati koliko ima tih katova. Nakon trideset, počinju shvaćati da se počinju ugrožavati svojom ambicijom, ali neki se ni tada ne zaustave. Nastave se penjati do četrdesetog, pedesetog, šezdesetog kata. Na svakome katu nešto novo nauče, a pogled im s te visine postaje sve širi.
Samo se vrlo rijetki – oni najhrabriji, najuporniji, najstrpljiviji i najdosljedniji – uspiju uspeti do samoga krova. S tih krovova nebodera, oni vrlo jasno vide i jedni druge, kao i čitav Manhattan. Drugi, koji se nikada nisu ni pokušali penjati, te su ostali dolje na ulicama, mogu se tek začuditi njihovu dosegu kada uspon završi.
Pokušao sam objasniti učenicima da su ljudi vođeni nekom ambicijom spremni uložiti golem trud, ali od svoje ambicije pritom priželjkuju i neke nagrade. Najveće su nagrade, vjerojatno, sama spoznaja da se čovjek uspeo popeti na vrh svoga nebodera – da je to bio u stanju – kao i brojna nova znanja i iskustva koje je u tom usponu stekao. Važno je što mu te nagrade nitko ničim neće moći oduzeti.
Druga je, da će lako prepoznati one koji su se također uspeli na vrh tog istog, ili nekog drugog nebodera, te će se početi družiti s njima, jer na kraju svi trebamo jedni druge. Dio mog predavanja koji je najviše iznenadio učenike bio je da je možda i svejedno u čemu će se biti najbolji – jer i najuspješniji industrijalac, glumac, sportaš ili bankar trebat će najboljeg kuhara, vrtlara, dizajnera interijera, frizera, liječnika, odvjetnika, ličioca, parketara, pilota, čistačicu doma i računovođu, pa će se svi oni međusobno prije ili kasnije upoznati. Pritom će se i cijeniti, na sasvim jednak način, jer će ih povezivati međusobno razumijevanje što iza čijeg rezultata stoji, kao i koliko se katova za takav rezultat trebalo popeti.
Treća je nagrada pogled odozgo – puno širi no što ga ljudi koji su ostali na ulici, ili na prvim katovima, mogu ikako zamisliti. Teško je nekome, tko poznaje samo svoju ulicu i donje katove dva-tri nebodera u njoj, objasniti kako izgleda i funkcionira čitav Manhattan. I zbog te velike razlike, nažalost, postaje nemoguće izbjeći i cijenu te dosegnute visine, koju će trebati platiti.
Ljudi na prvom katu vikat će sa svojih prozora onima na ulici da nije nikakav problem biti ni astronaut, ni vojni pilot, ni neurokirurg – da bi to svatko od njih mogao, kada bi mu se dalo. Vrebat će na svaku priliku da umanje vrijednost svakog uspona, znajući da će u tome dobiti dovoljno podrške onih koji se čak ni na prvi kat nikada nisu ni pokušali penjati. Udarat će sa svog prvog kata metlama noću u plafon, misleći da su ti ljudi, čiji ih uspon smeta, negdje na drugom ili trećem katu, pa će ih čuti – ali nemajući pritom nikakvu mogućnost shvatiti da su oni na šezdesetom, ili sedamdesetom katu, te kolika je stvarno razlika u njihovu znanju ili stručnosti. Tako sam učenicima škole “George Heriots” objasnio čest fenomen koji se u znanosti naziva Dunning-Krugerovim učinkom.
Zatim sam im rekao da izaberu nešto u čemu misle da su dobri – bio to pikado, šah, ping-pong, igranje neke video-igre ili skok u dalj – pa organiziraju prvenstvo svoje zgrade ili kvarta. Vidjet će da već i među prvih stotinjak ljudi ima nekih koji su znatno bolji od njih. Zatim, neka pokušaju ići na prvenstvo općine, pa će vidjeti da neće moći ući vjerojatno ni u širi izbor finalista. Ako općina ima oko osam tisuća ljudi, tada neka zamisle tisuću takvih općina. Pa sve te općine još jednom pomnože sa tisuću. Drugim riječima, oni koji su među najboljima na svijetu u bilo čemu, to su postali zahvaljujući puno, puno više truda i napora no što itko tko to nije pokušao može uopće i zamisliti. Mnogi bi voljeli doseći te visine, ali rijetki su spremni platiti cijenu – s jedne strane, znatno težeg i zahtjevnijeg života, a s druge, tolikog nerazumijevanja od velikog broja drugih ljudi.
Luka Modrić i Zlatko Dalić popeli su se na vrh jednog od najatraktivnijih i najviših nebodera koji su ljudi uopće izgradili. Luka Modrić proglašen je najboljim nogometašem svijeta u sportu kojim se mogu baviti baš svi, u svim zemljama svijeta, za kojeg ne trebaju nikakvi posebni rekviziti ni oprema. Nitko mu to više nikad neće moći oduzeti.
Zlatko Dalić najbolji je izbornik kojeg je Hrvatska ikada imala.
On nije Hrvatsku samo jednom učinio najboljom u susjedstvu, već ju je dva puta zaredom uveo u polufinale svjetskih prvenstava, jednom i u finale. Uz to, učinio ju je reprezentacijom koja može pobijediti doslovno svakoga na najvećim natjecanjima. Pritom je imao na raspolaganju broj stanovnika koji se može naseliti u dva-tri kvarta bilo kojeg većeg svjetskog grada. Ni njemu to nitko više nikad neće moći oduzeti.
Tko god misli da je takav rezultat ikako moguće postići slučajno ili srećom, taj na prvom katu lupa metlom u plafon ne bi li nanio štetu nekome na sedamdesetom katu. Taj svima koji su se popeli malo više od njega svakom svojom izjavom izgleda u isto vrijeme i smiješno, ali i žalosno, iako on toga nije sam svjestan. Upravo to je bit tog Dunning-Kruger učinka.
Sumnjam da itko želi uspjeh više od Luke, Zlatka i čitave momčadi. Vjerujem da su činili sve što su mogli da dođu do što boljeg rezultata, a iskustva i prethodnih uspjeha im ne manjka. Već su toliko puno čudesnih rezultata svi zajedno postigli, da su nas navikli na nemoguće poduhvate. Međutim, u sportu planovi povremeno ne uspiju, a i sreća ponekad sasvim okrene leđa. No, ti ljudi su i dalje oni isti ljudi koji su se popeli na sve te vrhunce. Sve što sada trebaju je dati i u utakmici s Italijom sve najbolje što mogu, pa što bude. Mogućnost sjajnog konačnog rezultata još uvijek postoji i navijat ćemo za njega, ali što god da na kraju bude ishod – velika vam hvala svima, ljudi!
Uz to, razumije se da rijetko kome, tko potroši i vrijeme, i snagu, penjući se na vrh svog izabranog nebodera, ostaje volje da se zatim penje i na neki drugi. Međutim, Zlatko Dalić se uspio popeti i na još jedan – nakon što je već “isporučio” nebrojena mala i veća čuda kao izbornik, vrijedne je rezultate za čitavo hrvatsko društvo postigao svojom kulturnom i odmjerenom komunikacijom, te osobnom životnom pričom i primjerom, pokazavši što znači biti uzorom u nekoj zajednici. I tim svojim uspjehom, koji nipošto nije malen, a ni slučajan, pomoći će mnogim mladim ljudima iz Hrvatske, koji se sutra i sami počnu uzdizati u neke svoje visine, da nauče vrijednost stare mudrosti da “dva puta pobjeđuje onaj, tko uspije sam sebe u pobjedi pobijediti”. Svatko imalo pristojan u Hrvatskoj to cijeni.
Autor: CroExpress Datum objave: 22.06.2024.
