Autor: CroExpress
Pavao Jelović, hrvatski iseljenik iz Kanade, poslao nam je dvije svoje pjesme povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara. Jelović je autor dvadesetak zbirki domoljubne poezije. Rođen je u Soljanima, a nakon izdržane robije zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću i karaktera njegove poezije, 1976. godine je emigrirao u Kanadu.
KOLONA
Kolona ide, ne znamo kamo,
Možda nekada to saznamo.
Kolona prolazi, sve se miče,
Netko joj kliče, netko viče,
Kolona nestaje, ostaju priče,
Uzdasi, boli, nagađanja,
A sve rijeđa su dobra nadanja.
Prolaze dani, svuda je muk,
Tek na Mitnici zavija vuk,
Zgraža se srpskom opančaru
I pali tamjan na oltaru.
Kolona otišla na Ovčaru.
VUKOVARSKI DJEČAK
Sjedim uz Dunav na nekoj ploči,
Nepoznat me dječak gleda u oči,
Pogled mu suzan, prilično tužan,
Zaključih, imao je život ružan.
Kad ga upitah: Što me gledaš?
Uzvratio je: Zar ništa ne znaš?
Potom je nastavio uz drhtaje
Pričati jezive doživljaje.
Najprije reče: “Ja sam bez roditelja,
Bez braće, sestara, bez prijatelja,
Moja je sva rodbina u jami,
Sklap’o sam oči tati i mami.
Na ruci su mi zaklali brata,
Bacili sestru s petoga kata,
Gurnuli su staroga djeda
U mrzlu Vuku ispod leda.
Dan i noć sam kopao raku
Za svoju dobru i dragu baku.
Čim su stupili na Mitnicu
Izvadili su oči jednomu stricu,
Drugoga su za razonodu
Stavili u vrelu vodu.
Prljava, bradata čudovišta
Silovala su tetku kod Sajmišta,
Na kraju su se neljudske strvi
Valjale po njenoj krvi.
Ujaku su ogulili kožu,
Drugi je završio život na nožu,
A treći, Bože, u krušnoj peći,
Ja sam slučajno uspio pobjeći.”
Okrenuo je potom dječak glavu,
Pljunuo očajan na žutu travu.
Bio sam zgranut i zabezeknut
Pa sam morao uza nj kleknut.
Stiščući u grču zube i šake
Proklinjao sam četničke manijake.
Datum objave: 16.11.2015.
