Autor: CroExpress
Andrija Mohorovičić istaknuti je hrvatski znanstvenik na području meteorologije i seizmologije, s kraja 19. i početka 20 stoljeća. Najpoznatiji je po Mohorovičićevom diskontinuitetu, znanstvenom pojmu koji se koristi i danas.
Jedan je od nekoliko hrvatskih znanstvenika po kojem je nazvan krater na Mjesecu – riječ je o krateru polumjera 77 km na tamnoj strani zemljinog satelita. Po njemu je nazvan i jedan asteroid.
Rođen je 23. siječnja 1857. u Voloskom kraj Opatije. Tamo je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Rijeci. Studij matematike i fizike Filozofskog fakulteta u Pragu upisao je 1875. Za doktora filozofije promoviran je na zagrebačkom Sveučilištu 1893. na osnovi disertacije ‘O opažanju oblaka’ te o dnevnom i godišnjem periodu oblaka u Bakru. Godine 1910. postaje naslovnim izvanrednim sveučilišnim profesorom, te je od 1893. do 1918. na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu predavao kolegije s područja geofizike i astronomije. Već je 1893. dopisni član, a 1898. pravi član tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Od 1918. do 1922. bio je tajnik njezina Matematičko-prirodoslovna razreda. Potkraj 1921. umirovljen je, a preminuo je 18. prosinca 1936. Sahranjen je na zagrebačkom groblju Mirogoj.
Zaljubljen u oblake
Za početak znanstvenog rada Andrije Mohorovičića odlučujući je bio rad na Nautičkoj školi u Bakru. Tu prvi put dolazi u neposredan dodir s meteorologijom, koju je predavao učenicima Nautičke škole, a što ga je toliko zaokupilo da je 1887. u Bakru osnovao meteorološku postaju. Za određivanje gibanja oblaka konstruirao je 1888. god. nefoskop, kojim je opažao ‘cifraste’ objekte svog zanimanja, za koje kaže: ‘Oblaci su čudni svati koje treba loviti onda kada se pokažu, a ne kada se hoće, a opredijeljeni smjerovi i brzine sad su točniji, sad netočniji.’
Dolaskom za upravitelja Meteorološkog opservatorija u Zagrebu (1892.) usmjeruje svoj rad na tri područja. U prvom znanstveno objašnjava pojedine meteorološke pojave. Uz to mu je 1901. povjereno vođenje čitave meteorološke službe tadašnje Hrvatske i Slavonije, koju podiže kadrovski i instrumentalno na europsku razinu. I napokon, aktivnosti opservatorija postupno proširuje i na ostala područja geofizike: na seizmologiju, geomagnetizam i težu.
Mohorovičić je pokazao zanimanje za osobito upadljive meteorološke pojave kao što su bili tornado kraj Novske 1892. i ‘vijor’ kod Čazme 1898. godine. Proučavao je klimu grada Zagreba, a u svom posljednjem radu s područja meteorologije (1901.) razmatra smanjivanje temperature atmosfere s porastom visine.
Početkom travnja 1893. Mohorovičić je uredio mrežu postaja za praćenje nevremena s grmljavinom, a 1899. osnovao je u kotaru Jaska postaje za obranu od tuče. Početkom 1899. izradio je projekt za istraživanje i iskorištavanje bure u području našeg krša, jer kako kaže ‘… od kolike bi to blagodati bilo za naše pusto primorje’.
Mohorovičićev diskontinuitet
Nakon prijelaza u ovo stoljeće Mohorovičićev znanstveni interes okreće se isključivo problemima seizmologije. Analizom pokupskog potresa od 8. listopada 1909. Mohorovičić je posebno unaprijedio spoznaje o mehanizmu rasprostiranja valova blizih potresa kroz Zemlju. Tom prilikom prvi je u svijetu na osnovi valova potresa utvrdio plohu diskontinuiteta brzina, i to onu koja odjeljuje koru od plašta Zemlje i koja je njemu u čast nazvana Mohorovičićevim diskontinuitetom. Ubrzo nakon Andrije Mohorovičića znanstvenici utvrđuju postojanje tog diskontinuiteta i u drugim područjima. Nađeno je da se Mohorovičićev diskontinuitet podno kontinenata općenito nalazi u većoj (i do 70 km), a podno oceana u manjoj dubini (5-10 km). U Hrvatskoj je njegova dubina podno Dinarida 40-45 km, te se idući prema sjeveru postupno smanjuje do oko 25 km dubine u Podravini.
U postupku otkrivanja diskontinuiteta brzina Mohorovičić je pretpostavio da brzina valova potresa u Zemljinoj kori postupno raste kako valovi zalaze u sve veću dubinu. Tu je pretpostavku izrazio eksponencijalnom funkcijom koja je nazvana Mohorovičićevim zakonom, a primjenjuje se i danas.
Vizionar ograničen sredstvima
Opća je odlika Andrije Mohorovičića kritičnost u cijelome radu. Volio je spajati opažanja s teorijom, ali nikada nije teoriju pretpostavljao motrenju. Iz njegovih izvještaja vidljivo je htijenje da uradi i više, u čemu ga je sprečavao nedostatak materijalnih sredstava. Njegove misli i ideje bile su doslovce vizionarske i došle su do izražaja tek mnogo poslije (djelovanje potresa na zgrade, iskorištavanje energije bure, modeli Zemlje, potresi s dubokim žarištem, obrana od tuče itd.).
Poznati švedski seizmolog M. Båth ubraja Andriju Mohorovičića uz 13 imena među najvažnije istraživače s područja seizmologije u razdoblju od 1900. do 1936. godine. Povodom smrti Andrije Mohorovičića 1936. S. Škreb, tadašnji upravitelj Geofizičkog zavoda u Zagrebu, napisao je:
‘Mohorovičić je u području svojem radio u tišini, a da ga ljudi ni poznavali nisu. Tek dnevne prognoze, što ih je davao novinama dale su prigode, da se bar u šalama, njegovo ime spominje u širim krugovima’.
Zagrebačke ‘Novosti’ objavile su 19. XII. 1936. tj. dan poslije smrti Andrije Mohorovičića, ovaj članak:
‘Umro je znanstvenik profesor doktor Andrija Mohorovičić, član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, jedan od utemeljitelja moderne seizmologije. Bio je u Zagrebu općepoznata i poštovana ličnost, a svojim znanstvenim radovima na području seizmologije došao je na svjetski glas, te se danas smatra u svijetu jednim od utemeljitelja moderne seizmologije. Od skromnih početaka podignuo je doktor Mohorovičić meteorološki opservatorij u Zagrebu do potpuno uređenog modernog instituta, koji je uživao svjetski glas, osobito zbog seizmičkih mjerenja, a organizirao je u to vrijeme i meteorološku službu u Hrvatskoj i Slavoniji. Doktor Mohorovičić bavio se u početku svog znanstvenog rada najviše meteorologijom, no s najviše uspjeha bavio se seizmologijom, pa je osnovao u toj znanstvenoj disciplini tzv. zagrebačku školu, vrlo cijenjenu u cijelom svijetu’.
Izvor: GFZ
Datum objave: 23.01.2019.
