Ne samo u Hrvatskoj nego i u većini država Europske Unije mediji naveliko kritiziraju političare i onda kad oni to ne zaslužuju pa se to često pretvara u „lov na vještice“ kao u srednjovjekovlju, na sramotu medija i javnih djelatnika koji to rade.
Kao jedan rezultat tog sramoćenja političara nerijetko slijede nasilja nad njima, ugožavaju im se i životi. Svima bi ipak trebalo biti jasno da su političari također obični građani koji zaslužuju ne samo pokude nego i pohvale kad im to pripada. Mi ćemo to učiniti u svezi Otvorenoga pisma predsjednika tzv. Antifašističke lige Zorana Pusića predsjedniku hrvatske vlade Andreju Plenkoviću s ultimativnim zahtjevom da se Marku Perkoviću Thompsonu ne dopusti nastup na Trgu bana Jelačića u povodu povratka hrvatskih rukometaša u domovinu kao drugih po redu u svijetu.
Plenković je to s nevjerojatnom preciznošću odbio i onda se Thompson pojavio s ostalim zabavnjacima na pozornici sa svojim pjesmama kako su to zaželjeli naši „srebrenjaci“, njihov športski savez i očito golema većina onih koji su ih ispratili od zračne luke dr. Franjo Fuđman do Jelačić placa.
Autoru ovih redaka trebalo je tri dana da se „oporavi“ od silnih emocija koje su eksplodirale na glavnom zagrebačkom trgu u povodu proslave dolaska naših pobjednika iz daleke Norveške. Tko to nije osjetio ili nema sposobnost doživljavanja ljepote i dobrote ili je protivnik naših športskih uspjeha kao možda jedinih vrijednih u hrvatskim odnosima s vanjskim svijetom.
U svakom slučaju premijera Plenkovića treba pohvaliti jer je bez okolišanja odgovorio Pusiću i tako ga izložio sramoti kakvu zaslužuje.
Ne ćemo odugovlačiti nego samo citirati nekoliko rečenica iz Plenkovićeva odgovora Pusiću iz kojih se vidi njegova pravnička, državnička i ljudska nadmoć nad salonskim komunistom i Jugoslavenom Pusićem koji još nije shvatio da je njegova „Juga“ odavno propali projekt koji zaudara na nasilje i nijekannje svega što je ljudsko i hrvatsko.
Plenkovićeve riječi može potpisati svaki normalni čovjek. Evo ih: „Što se tiče odabira glazbenih izvođača, ističem da se prigodom organizacije dočeka prvenstveno uzimaju u obzir želje sportaša i sportskih saveza, jer su upravo njihovi uspjesi povod okupljanja građana i navijača. Hrvatski rukometni savez i hrvatski reprezentativci jasno su izrazili želju da na dočeku, uz druge izvođače, nastupi i Marko Perković Thompson, čija je pjesma Ako ne znaš što je bilo postala svojevrsna himna ove gneracije rukometaša, a igrači i navijači pjevali su je prigodom svih utakmica u zagrebačkoj Areni. Vlada i Grad Zagreb podržali su prijedloge Hrvatskog rukometnog savezsa i u vezi s glazbenim programom dočeka.
U vezi s Vašim osvrtom na korištenje nedopuštenih simbola i zastava u Imotskom, podsjećam da su nadležne institucije već poduzele odgovarajuće mjere protiv odgovornih osoba. Međutim, izolirani postupci pojedinaca ne mogu biti razlog za dovođenje u pitanje dočeka kojem će prisustvovati desetci tisuća naših sugrađana okupljenih s iskrenom željom da u veličanstvenom ozračju pozdrave naše rukometaše i odaju im priznanje nove svjetske medalje.
Umjesto traženju političke poruke u nastupu Marka Perkovića Thompsona na dočeku, što samo produbljuje ideološke podjele, predlažem da svi zajedno uživamo u uspjehu hrvatskih rukometaša i priredimo im veseli i dostojanstveni doček, kakav i zaslužiju“, istakao je Plenković.
Ovdje se Plenkovič i previše poklonio Pusiću, to nije trebao jer zna da Pusić gdje god može zabija nož u leđa hrvatskim vlastima nastojeći ih povezati s nacističkim režimom. Pusić je svojim denuncijtorskim navodima podsjetio na video snimke u kojima se vide nastupi mladih ljudi u Imotskom i Splitu koji, navodno, pjevaju pjesme kakve su se mogle čuti na sličnim skupovima 1933. u Njemačkoj. Ova usporedba je zlonamjerna jer su nacističke manifestacije na koje ukazuje Pusić bile popraćene nasilnim akcijama dok su hrvatski mladi ljudi pjevali ono što im je drago bez ikakve uporabe nasilja, baš obratno nasilje su koristili nositelji valsti koji su snimali i bilježili njihove nastupe.
Pusićevo denunciranje možemo tumačiti i njegovim psihičkim devijacijama koje su povezane sa sudbinom njegova oca, Eugena Pusića, koji je cijelo vrijeme Drugog svjetskoga rata bio vjerni službenik Pavelićeva režima i odmh nakon njegova pada priključio se novoj vlasti navodno, prema riječima njegove kćerke Vesne jer je bio tajni suradnik komunističkog pokreta otpora, to jest budućih nositelja kmunističke strahovlade, no to ona nije uspjela dokazati odgovarajućim dokumentima nego samo tvrdnjama,što je u ono vrijeme bilo uobičajeno kad su dvojica ili trojica svjedoka jamčili kod komunističkih vlasti što je, tko i kako djelovao u ilegali u korist Titove strahovlade, a takvih nije bilo malo.
Dr. Eugen Pusić je za vrijeme ND Hrvatske, sve do njezina kraja, bio aktivni sudac čije su neke odluke imale za posljedicu odašiljanje osuđenih na prisilni boravak u logoru Jasenovac, a to, navodno, da mu je sve oprošteno. Tim gore po njega jer je izdao jedan totalitarni sustav u korist drugog totalitarnog sustava, a te bi kriterije, valjda, njegov sinek htio nametnuti i sadašnoj demokratskoj Hrvatskoj.
No, to mu ne će uspjeti jer sadašnja hrvatska mladež ne želi plaćati račune zabluda na koje su bili prisiljeni njezini očevi, ona je hrvatska po kriterijima europskog i kršćanskog opredjeljenja svojih najboljih uzora, od Stjepana Radića, preko kardinala Stepinca do Franje Tuđmana. A to Zoran Pusić ne želi shvatiti jer je ideološki zarobljenik svoje komunističke Jugoslavije.
Autor: Gojko Borić / Köln Datum objave: 06.02.2025.
