Autor: Gojko Borić

Ne samo svibanj nego i lipanj svake godine ispunjeni su u Hrvatskoj lažnim sjećanjima na navodno slavnu ratnu prošlost koju krivotvore uglavnom dežurni antifašisti, čime su u izvrtanju istine vrlo licemjerni jer s time skopčani komunistički svjetonazor nikako ne žele priznati, ali ipak ne mogu izbjeći svoj destruktivni totalitarizam radi kojega bi u svakoj normalnoj državi došli pod udar zakona, no to se u našoj republici ne događa jer i vladajući u tome pogledu ne znaju što su i tko su, na svoju i hrvatsku sramotu.

Tako se moglo dogoditi da su u Zagrebu na Dan tzv. antifašističke borbe 22. lipnja i na lažni Titov rođendan 25. svibnja, (rođen je 7. 05. 1892.) održavani prokomunistički i jugoslavenojušći govori i vijorile jugoslavenske, hrvatske i sovjetske zastave s crvenom zvijezdom petokrakom te srpom i čekićem, što bi jedno i drugo moralo biti zabranjeno u jednoj demokratskoj zemlji. A u Hrvatskoj je to bilo popraćeno samo izostankom veće publike u Zagrebu no s masovnim mitingom u Kumrovcu titovaca iz bivše države, dakle i brojnih stranaca, a da na to, ponavljamo, nije reagirala pravosudna vlast.

Takvo nešto se ne bi moglo dogoditi ni u jednoj državi Europske Unije.

Zastupnica Nove ljevice u zagrebačkoj Gradskoj skupštini Rada Borić ponovila je u svome govoru pred zgradom HNK-a sve one neistine s kojima ljevica truje hrvatski javni prostor pri čemu upada u oči tvrdnja kako je zahvaljujući brojnim hrvatskim partizanima koji su pali na Sutjesci ‘Hrvatska ponosno stala među pobjednike Drugog svjetskog rata’. Neistinito od početka do kraja: nije bilo hrvatskih partizana, bili su to jugoslavenski partizani, njihove postrojbe nisu nosile hrvatsko ime već pokrajinska imena, oni su ginuli za obnovu Jugoslavije i za potonju boljševičku revoluciju, za jednoumlje, za premoć Srba u Hrvatskoj, za uništenje svih nekomunističkih stranaka, udruga i pojedinaca, jednostavno za diktaturu Komunističke partije.

Drugi govornik neki Aleksandar Dolić otišao je u sadašnjicu govoreći kako je ‘fašizam kapitalizmu zadnja linija obrane’, kako se tvrdilo za vrijeme komunističke Jugoslavije, zaboravivši pri tome da su i kapitalističke zemlje kao SAD, Velika Britanija, Francuska i još neke itekako sudjelovale u suzbijanju i uništenju nacifašizma. Na zboru su čitani stihovi Ivana Gorana Kovačića, valjda i onaj o mržnji, Vesne Parun koja se ne može braniti od tih napasnika kao i Vladimira Nazora koji je naveliko veličao Tita i Staljina, crvenu zvijezdu petokraku i ostale komunističke simbole. U svoju ikonografiju unijeli su i Franju Tuđmana, (zašto se tome ne protivi njegova obitelj?) no on jer za razliku od njih promijenio mišljenje o Jugoslaviji i komunizmu, oni su ostali ono što su bili njihovi djedovi i očevi: jugoslavenski komunisti samo pod nekim drugim imenima iza kojih se ipak ne mogu sakriti ili to pak ne žele.

Slavljenje Tita pod jugoslavenskim i sovjetskim zastavama

Još gore je bilo u Kumrovcu gdje slave Titov rođendan, ovoga puta prisvajajući omladinu kojoj su ove starkelje svirali, uz notorne laži kako je prije bilo sve bolje. Jasno da je nekima prije bilo bolje ali narodu nije. Oni su imali sve privilegije dok je puk patio od nestašica osnovnih dnevnih potrepština, odlazeći u pečalbu u inozemstvo da bi prehranio obitelj i sagradio kućicu, kupujući farmerke i ostale zapadne krpice u Trstu, vozeći par-nepar godinama, čekajući desetljećima na stan, plaćajući u samodoprinose za razne važne materijalne projekte koje je inače trebala financirati država, šuteći kao zaliven ako je mislio nešto što se nije slagalo sa službenom političkom linijom, izbjegavajući vidljive dodire s Crkvom, sklanjajući se svega što bi se moglo proglasiti hrvatskim nacionalizmom itd.
Jugoslavenska prošlost nije bila slavna, kako su tvrdili posjetitelji Kumrovca, nego jadna i besperspektivna jer da je SFRJ bio bolji ne bi onako neslavno propao u krvi. Tito nije bio ‘velikan svjetske povijesti’ kako se čulo u Kumrovcu nego prijeratni denuncijant, privrženik staljinizma bez Staljina i nakon 1948., naredbodavac za krvave likvidacije hrvatskih ratnih zarobljenika i civila u svibnju 1945. (Bleiburg i Križni put), glavni funkcionar jedne Partije koja je diktatorski vladala gotovo pola stoljeća u Jugoslaviji sa svim negativnim posljedicama do danas.

Krivotvoritelji povijesti na nedjelu

Ovom tužnom društvu priključio se i predsjednik SDP-a Davor Bernardić, čija Partija nezaustavljivo klizi prema političkom ništavilu, optužujući predsjednicu Republike i predsjednika Vlade zašto nisu sudjelovali na proslavi partizanskoga ustanka u šumi Brezovici, nadnevka koji je usko povezan s naređenjem Kominterne svim komunističkim partijama u Europi da ‘ustanu u obranu sovjetskoga naroda od nacističke Njemačke.’ Do tada su jugoslavenski komunisti bili manji od makova zrna u odnosu na Sile osovine, čvrsto stojeći uz Sporazum Hitler-Staljin o nenapadanju i suradnji, premda su se njemačke i talijanske postrojbe već više od mjesec dana nalazile na tlu raskomadane Jugoslavije za koju su se oni zauzimali, ponovno po naređenju Staljinove Kominterne, i to od god. 1937. kad je Tito od iste bio postavljen za generalnog sekretara KPJ. Partizanski ustanak u NDH nije bio rezultat vlastite volje jugoslavenskih komunista nego izvršavanje naređenja Sovjetskoga Saveza, ‘domovine svih proletera svijeta’, koja je važila kao model za vladavinu KPJ poslije rata, (sam Kardelj je rekao kako su jugoslavenski komunisti težili ujedinjenju sa Sovjetskim Savezom kao najvažnijem cilju svoje borbe). Tek nakon što je Tito u svojoj egocentričnosti pokušao igrati drukčiju vanjskopolitičku ulogu nego onu koju mu je namijenio bačuška Staljin, Jugoslavija se počela udaljavati od ‘zemlje svojih snova’. Ali je do svoje krvave propasti ostala komunističkom državom s nešto ‘liberalnijom’ politikom koja se ipak ne može usporediti ni s najgorom demokratskom vladavinom.

I stručnjaci nisu uvijek na visini povijesne istine

U krivotvorenje povijesti upušta se i netko tko bi kao stručnjak morao neke stvari bolje znati nego historiografski polupismeni Bernardić, naime prof. dr. Ivo Goldstein, koji u članku o bitki na Sutjesci, (Globus, 16.06.2018.) ponavlja otrcanu tvrdnju kako je ‘ZAVNOH izvorište današnje hrvatske državnosti.’ To je jednostavno rečeno, glupost. Zavnoh se spominje u preambuli Ustava Republike Hrvatske kao suprotnost NDH, ali samo kao jednu od povijesnih odrednica ‘nacionalne samobitnosti i državne opstojnosti hrvatskoga naroda’, a njih ima ukupno 12, od stvaranja hrvatskih kneževina u VII. stoljeću do ustava Socijalističke Republike Hrvatske, dakle riječ je o povijesnim činjenicama od feudalizma do komunizma na koje se netko može pozivati nastojeći dokazivati kontinuitet hrvatske državnosti, što je više nego upitno jer se hrvatska historija odlikuje upravo diskontinuitetom različitih neusporedivih političkih i ideoloških sadržaja. Ali ipak netko bi se mogao našaliti i temeljem ove Tuđmanove konstrukcije tvrditi kako bi Hrvati trebali uvesti kraljevsku, pa čak i socijalističku državu.
Zavnoh je osim toga demokratski nelegitiman jer ga nije izabrao narod nego je bio sastavljen po nahođenju Politbiroa Komunističke partije Hrvatske kao ‘pokrajinske’ organizacije KPJ. Zavnohovski antifašizam bio je, osim toga, izrazito staljinistički, pa se s njim služiti u dokazivanju njega kao podloge sadašnje hrvatske državnosti upravo je besmisleno.

Neki mudrijaši u Hrvatskoj čak tvrde da se i suvremena Europa zasniva na antifašizmu. Riječ antifašizam tražili smo u Lisabonskom ugovoru o funkcioniranju Europske Unije i nismo je našli. Nema je ni u ustavima država članicama EU-a. Isto tako kao što nema ni antikomunizma. Povjesničaru Hrvoju Klasiću preporučili bismo da odustane od svojih kleveta kad zamjera ‘političkim elitama i dobrom, (kaže se velikom op.a.) dijelu javnosti’ što se, navodno, srame Brezovice i radije bi ‘intimno bili sretniji’ slaviti 10. travnja. Ovo je zaista zlonamjerno jer nikome u Hrvatskoj ne pada na pamet slaviti Kvaternikovo proglašenje Nezavisne Države Hrvatske koja je, formalno, bila suverenija od nepostojeće zavnohovske Hrvatske, dok je suverenitet Kraljevine Jugoslavije i time Hrvatske tada bio kod njezine vlade u londonskom egzilu sve do sporazuma Tito-Šubašić 17. lipnja 1944. kad ga je preuzela komunistička Federativna Narodna Republika Jugoslavija. Narodna, (kratko vrijeme Federativna Država) odnosno Socijalistička Republika Hrvatska nikad nije imala međunarodni subjektivitet.

Zato je lažna tvrdnja da su partizani u Hrvatskoj, (teško je reći da su bili hrvatski partizani) našu zemlji priveli pobjedničkoj antifašističkoj koaliciji. To je bila Jugoslavija, a ne Hrvatska o kojoj saveznici na svojim sastancima nisu izgubili ni riječi. Oni su na Jalti odlučili obnoviti Jugoslaviju i to je bilo to. Ako ćemo ići do konca onda možemo reći da je J.B. Tito bio ‘veliki jugoslavenski’, a ne ‘veliki hrvatski državnik’. Bio je najveći neprijatelj hrvatske neovisnosti.

Oni koji ga kao nesretni Klasić uspoređivaju s W. Churchillom, H. Trumanom, F.D. Rooseveltom, D.Eisehauerom i ostalim zapadnim državnicima, spominjući njihove navodno mnogo veće zločine nego one Titove, a njihovi ih narodi unatoč toga obožavaju, taj gubi iz vida jednu veoma važnu činjenicu, naime da su navedeni državnici ta svoja ‘zlodjela’ počinili protiv ratnih neprijatelja svojih nacija, dok je Tito svoje najveće zločine naredio poslije rata upravo nad hrvatskim narodom u kojemu je rođen.

O tome su dosad napisani deseci, ako ne i stotinjak knjiga koje partizanska historiografija ignorira jer ne smije biti ono što oni ne žele.

Datum objave: 28.06.2018.