Dok ovo pišem u nedjelju, 6. ožujka iz Ukrajine dolaze strašne vijesti o ruskoj invaziji koja ostavlja iza sebe na stotine ubijenih, uglavnom civila, srušene kuće i opustošene krajolike, pravi pakao. I onda mislim, što znam o Rusima, a što o Ukrajincima.
O prvima prilično mnogo, o drugima gotovo ništa. Nakon što je Titova komunistička vojska uz pomoć Crvene armije „oslobodila“ Jugoslaviju od Nijemaca i njihovih saveznika, svi smo bili obasuti golemim količinama ruske propagande. Sovjetski Savez za nas je bio i ostao Rusija, a Ukrajina je postojala samo kao zemljopisni pojam. Učili smo ruski, divili se ruskoj literaturi, uživali u ruskoj glazbi i baletu, a svega odgovarajućega iz ukrajinskog naroda nismo ni pomirisali.
Čuli smo za književnike Tarasa Ševčenka i Ivana Franka, naravno za Nikolaja Gogolja, ali on je pisao na ruskome. S druge pak strane barem je za mene bila nenadmašiva ruska književnost s njezinim velikanima kao što su Tolstoj, Dostojevski, Puškin, Ljermontov, Tjutčev, Gorki, Majakovski, Bunjin i mnogi drugi. Do danas nisam zaboravio neke ruske pjesme kao Tjučjevljevu „Tučku“ i još neke stihove iz poetskoga repertoara Puškina i Ljermontova. Volio sam i Gorkoga koje je rekao da je hrvatska himna najljepša u svijetu.
Ruski jezik zvučao mi je melodiozno i nježno. A sad? Sad se na tom jeziku izdaju zapovijedi o likvidaciji cijele jedne nacije od oko 42 milijuna ljudi, od kojih će, prema predviđanju nekih analitičara, oko deset milijuna pobjeći u izbjeglištvo, a oko pet biti protjerano u sibirsko izgnanstvo, dok će se ostali morati odreći svoga imena, svoje povijesti i kulture. Prema tvrdnjama američkih obavještajnih službi ruski intervencionisti već imaju popis najutjecajnijih ukrajinskih javnih djelatnika koje će ukloniti svim sredstvima ili točnije rečeno obezglaviti ukrajinsku naciju tako da se od toga ne će brzo oporaviti. Nešto slično dogodilo se Židovima u izvedbi zločinačkog nacističkoga režima.
No ako ostavimo po strani umjetničke plodove nekih spomenutih literata, nailazimo kod njih otrov njihova nacionalizma pa je tako Puškin tvrdio da je Panslavizam velika ruska rijeka u koju se moraju slijevati rijeke svih ostalih slavenskih naroda, dok je Dostojevski bio vodeći pravoslavni mistik koji je od buntovnika protiv cara postao veliki ruski nacionalist, a Tjutčjev carski cenzor. Tek je nakon Oktobarske revolucije došlo do diferenciranja između nacionalista i ljevičara u ruskom kulturnom životu pri čemu su antinacionalisti nerijetko postali komunisti kao Gorki i Majakovski koji je napisao da su „komunisti veći od ostalih ljudi za ljudsku glavu“ da bi se kasnije razočarao u boljševizam i počinio suicid.
No za nas je trenutno mnogo važnije saznati kako je ruski samodržac Putin od politički bezbojnog kagebeovca (KGB, Komitet gosudarstvenoj bezopasnosti) postao ruski šovinist koji Ukrajincima osporava sve: ime, povijest, jezik, kulturu i pravo na državu.
Prije više od dva desetljeća pronašao sam bilješku o jednom razgovoru između Putina i američkog predsjednika Georga Busha seniora koji je hvalio ukrajinsku zajednicu u Americi, a Rus mu je rekao: „George, oni nisu posebna zajednica, a ni nacija…“ Prošle godine Putin je objavio dva članka u kojima osporava postojanje ukrajinskoga naroda tvrdnjom da su oni zapravo Rusi. Vidi vraga, pomislio sam, možda je čitao pamflet Vuka Stefanovića Karadžića pod naslovom „Srbi svi i svuda“ i preinačio ga u „Rusi svi i svuda“. U međuvremenu su „naši“ Srbijanci prisvojili dubrovačku književnost hrvatskoga jezika i izbrisali postojanje tog jezika iz popisa južnoslavenskih idioma jer da Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci zapravo govore srpski ali svoje jezike nazivaju drukčijim imenima. To bi bio tek početak stvaranja „velike Srbije“ od svih štokavaca, pri čemu bi kajkavci postali Slovenci, a samo čakavci se mogli smatrati Hrvatima. Očito je Putin mnogo naučio od svojih srbijanskih prijatelja, koji još nemaju toliko tenkova i ratnih zrakoplova da bi ujedinili jedojezične Južne Slavene iliti Srbe u jednu „Veliku Srbiju“.
Putin je prešao s riječi na djela i želi Ukrajinu „prisajediniti“ Rusiji, kad nije moglo milom onda silom, tako da ju je napao svim ratnim sredstvima prijeteći atomskom bombom onima iz inozemstva koji bi joj priskočili u pomoć što dosad funkcionira, jer NATO i Europska Unija već su nekoliko puta naglasili kako ne će intervenirati na ukrajinskom teritoriju, nego samo oružjem pomagati ukrajinskim borcima za slobodu i neovisnost što se može smatrati prilično zakašnjelim. Ovdje valja naglasiti da je oko 92 posto Ukrajinaca glasovalo na referendumu za nacionalno osamostaljenje pa i oni dijelovi Ukrajine koje je kasnije anektirala Rusija ili prisvojila uz pomoć svojih kvislinga na istoku zemlje.
Po mišljenju Juliane Fürst iz Leibnizova centra za suvremenu povijest u Potsdamu, Putin je mišljenja da „mora korigirati historijsku pogrješku raspada Sovjetskoga Saveza tako da ponovno ujedini Velikoruse, Bjeloruse i Maloruse, dakle Ukrajince, čak i uz cijenu rata… Putin misli da je spasitelj sveruskoga naroda… Njemu je jasno da u idućim generacijama ne će biti mira između Ukrajinaca i Rusa, ali on želi da za sto ili dvije stotine godina bude priznat kao ujedinitelj ruskoga naroda.“ Međutim, po riječima njemačkog povjesničara Karla Schlögela, današnja Ukrajina razvila se posve drukčije nego što zamišlja Putin pa ga to straši, tim više što misli da ako bi ona u tome još više napredovala da bi to djelovalo „zarazno“ na Rusiju i onda bi njegove ideje o „ujedinjenju svih Rusija“ bile brzo zaboravljene.
Njemački autori tvrde da Putin razmišlja u povijesnim dimenzijama od nekoliko stoljeća, a bivša kancelara Angela Merkel otvoreno je rekla da on „živi u svome posebnom svijetu.“ Psiholozi bi to mogli nazvati ne baš laskavim patološkim nazivom.
Naravno postoje i analitičari, koji misle da je Putin u svemu pretjerao te da će njegov rat protiv Ukrajine biti „početak njegova kraja“. Po mišljenju njemačkog stručnjaka za vanjskopolitičku sigurnost Wolfganga Ischingera, ako bi Putin napao jednu natovsku zemlju „stupa na snagu 5. točka Ugovora o NATO savezu prema kojoj se napad na jednog ili više njegovih članova smatra napadom na sve… Putin se vara i precjenjuje. Bruto društveni proizvod Rusije manji je od onoga Italije. Napadom na Ukrajinu – barem srednjoročno – započet će kraj Putinova režima“, tvrdi Ischinger koji je dugo vremena bio organizator Konfrencija o svjetskoj sigurnosti u Münchenu. Osim tooga gotovo sveukupna svjetska javnost demonstrira u posljednje vrijeme protiv Putinove intervencije u Ukrajini pri čemu njegovi ukrajinski protivnici dobivaju najlaskavije ocjene hrabrih boraca za slobodu i neovisnost svoga naroda. Sama Njemačka napravila je kopernikovski zaokret i počela s masovnom isporukom defenzivnog oružja Ukrajini kao protuoklopnih pucaljka i raketa zemlja-zrak. Usporedno s time vlada kancelara Scholza sakupit će sto milijardi eura za moderniziranje njemačke vojske Bundeswehra. Nažalost, na traženje ukrajinske vlade da se zatvori zračni promet nad Ukrajinom nije moglo biti udovoljeno jer bi to značilo da bi NATO-vi zrakoplovi morali silom preusmjeravati ruske ratne avione, a to bi onda po mišljenju Washingtona moralo izvazvati Treći svjetski rat.
Od samog početka Putinova obračunavanja sa Zapadom mnogi analitičari zdvojno tvrde „kako nije moguće ući u Putinovu glavu“, kako se ne zna što Vladimir Vladimirovič misli, hoće i može. No nije baš tako. Dovoljno je pogledati koje autore štuje ruski diktator pa saznati koja je njegova „politička filozofija“.
Njemački „Süddeutsche Zeitung“, (12., 13. veljače i 26., 27. veljače 2022.) objavio je dva opširna članka o „liku i djelu“ Vladimira Putina iz kojih se može mnogo toga saznati o njegovoj osobnosti, načinu razmišljanja, lektiri koju čita i postupcima koje izvodi. U prvom članku autorice citiraju jednog važnog ruskog funkcionara prije bliska Putinu, a sad u američkom egzilu koji tvrdi sljedeće: „On se smatra mesijom. Vjeruje da ga je sam Bog darovao Rusiji i što bude dulje na vlasti to će biti bolje za zemlju… Rusija nije projekt nego sudbina, jednom je rekao Putin. U najgorem slučaju time je mislio na sebe samoga.“
Veliki ruski knjuiževnik Vladimir Sorokin secirao je u isto tako obilnom članku Putina kao čovjeka i političara odkrivši koji mu je ruski mislilac najbliži, a taj se naziva Ivan Iljin kojega označava da je „monarhist, nacionalist, antisemit i ideolog bijeloga pokreta kojega je Lenjin protjerao god. 1922. da bi svoj život završio u emigraciji. Kad je Hitler u Njemačkoj došao na vlast Iljin je to toplo pozdravio jer da je zatvorio vrata boljševizaciji Njemačke, napisavši: odbijam da događaje zadnja tri mjeseca ocjenjujem sa stajališta njemačkih Židova…Tek kad je Hitler Slavene proglasio drugorazrednom rasom, to mu je zamjerio, kritizirao ga i Gestapu dospio u ruke iz kojih ga je novcem iskupio Rahmanjinov. Iljin je u svojim člancima izražavao nadu da će se nakon pada boljševizma u Rusiji pojaviti vodeća figura koja će biti spremna i u stanju Rusiju podignuti s koljena. Rusija koja se podiže s koljena omiljeni je moto Putina i putinista.“ Oba bi članka trebalo prevesti na hrvatski kako bi naša javnost saznala što misli i kako namjerava djelovati danas najagresivniji svjetski političar, koji se ne suspreže da svojim protivnicima u inozemstvu prijeti atomskim udarom od čijih bi posljedica mogao nastradati i ruski narod.
Autor: CroExpress, Gojko Borić Datum objave: 07.03.2022.
