Autor: Gojko Borić
Službena Hrvatska i dio medija uvijek se čudom čude kad vide i čuju neke srbijanske podvale i laži kao da na to nismo navikli kao na sunce ljeti i snijeg zimi. Zar smo zaboravili što je napisao glavni ideolog srpstva Dobrica Ćosić u svojim ‘Seobama? Mi Srbi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah. Da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inteligentno.’ Bez obzira koliko nam ova Ćosićeva izreka može izgledati proturječna, općenita i diskriminirajuća za njegov narod, iskustvo nas uči da u njoj ima mnogo istine i da se onda odgovarajući moramo postaviti kad susretnemo srpsko ‘umijeće laganja’. A najbolji lijek protiv njega je samokritika i istina. Nitko nije slobodan od laži, ali ako netko podigne laž na razinu nacionalne ‘vrline’, kao što je učinio Ćosić, onda je to opasno ne samo za njegov narod nego i za sve narode koji se s njim dodiruju.
Srbijanski šef diplomacije Ivica Dačić neznalica u povijesti
Ovo napisasmo u povodu srbijanske službene izložbe o Jasenovcu pod krovom Ujedinjenih naroda u New Yorku koja je glede istine onakva kakvu Srbi odavno šire služeći se osebinama o kojima zbori njihov najveći književnik Dobrica Ćosić. Hrvatsko ministarstvo vanjskih i europskih poslova dostojanstveno je reagiralo na srbijansku provokaciju u središtu svjetske zajednice, ali budući da je mjesecima prije moralo znati ‘što se iza brda valja’ trebalo je pripremiti protivnu dokumentaciju u kojoj ne bismo štedjeli sebe a niti srbijanske lažove. I nakon što je Zagreb reagirao, šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić, negdašnji veliki obožavatelj ratnog zločinca Slobodana Miloševića, imao je drčnost kričati kako je ‘zaprepašten… licemjerstvom i bezobrazlukom Hrvatske’. Dačić navodi izmišljotine o nekakvom posebnom nožu za klanje Srba (srbosjek) i zločincu koji je u samo jedne noći zaklao 1.360 Srba, o ubojstvu 20.000 djece u konclogoru Jasenovac, o tome kako je ‘službena politika ustaškog režima bila – trećinu Srba pobiti, trećinu pokrstiti, a trećinu protjerati’. Navodno da je to rekao Mile Budak.
Da odmah odgovorimo: nigdje nije pronađen izvor za takovu izjavu. To je ustvrdio njemački povjesničar Alexander Korb u svojoj knjizi ‘Im Schatten des Weltkriegs: Massengewalt der Ustaša gegen Serben, Juden und Roma in Kroatien 1941-1945’ koja je dobila nagradu, među ostalim, i poznate srpske Zaklade Andrej Mitrović u Bonnu. (O tome u interviewu s dr. A. Korbom u ‘Magazinu za vojnu povijest’, listopad 2017.).
Do istog je rezultata došao i hrvatski povjesničar s njemačkom adresom, Tvrtko P. Sojčić, koji u svojoj doktorskoj disertaciji ‘Die ‘Lösung’ der kroatischen Frage zwischen 1939 und 1945’, piše da takova izreka M. Budaka uopće ne postoji jer je nema ni u jednom dokumentu i novinskoj zabilješci iz doba NDH. To je slično provokaciji talijanskog novinara Kurzia Malapartea, koji se kretao od fašizma do komunizma i katolištva, u knjizi ‘Kaputt’ u kojoj opisuje kako je vidio ‘košaricu ljudskih očiju’ na stolu poglavnika Ante Pavelića, što se stalno povlači po inozemnim publikacijama, premda je Talijan to kasnije demantirao u argentinskim novinama ‘La Razon’, rekavši da su to bile ribizle. U sličnu kategoriju monumentalnih srpskih laži spada i tvrdnja kako je samo u sabirnom logoru Jasenovac ubijeno više od 700.000 Srba, čemu se začudio u svojoj knjizi ‘Geschichte Jugoslawiens’ i naglašeni jugonostalgičarski njemački povjesničar Holm Sundhausen koji je napisao kako je ta brojka sigurno pretjerana i ne može se ni izdaleka izvući iz statističkih podataka o stanovništvu Jugoslavija, (navedena knjiga, str. 122 ).
No Dačić je otišao i dalje pa ‘širi’ granice Nezavisne Države Hrvatske sve do Novog Sada i Šapca, čemu bi mu zavidio i Pavelić koji je bio zadovoljan granicom na Drini i kod Zemuna, onom kakva je bila za vrijeme Austro-Ugarske. Pitamo se koju je osnovnu školu pohađao Ivica Dačić pa ne poznaje osnovne zemljovidne podatke iz doba Drugog svjetskoga rata. U svojoj knjzi Sundhausen citira mišljenje američkih sudaca na Nürnberškom procesu njemačkim nacističkim glavešinama, sudaca koji su ustvrdili da za sva zbivanja za vrijeme NDH glavnu krivnju snose njemački vojni zapovjednici kojima su hrvatski nacionalisti tada bili podložni, a Korb dokumentirano dokazuje da je ustaški režim već sredinom 1942. izgubio kontrolu nad vojnim događajima u NDH. Dačić bi ipak trebao pročitati neka znanstvena djela prije nego što otvorti usta jer njegovi nastupi ne spadaju u Ćosićevu tvrdnju o laganju kao potvrdi inteligencije.
U hrvatskom ustavu antifašizam, u srpskom Kosovo
Premda šef diplomacije svoje zemlje, Dačić nije ni provirio u Ustav Republike Hrvatske kad protivno istini govori kako bi ‘Hrvatska trebala prihvatiti odgovornost za učinjeno u vrijeme NDH’, jer u preambuli našega Ustava, među ostalim, izričito piše da se RH temelji na Zavnohu kao suprotnosti NDH. Takva jedna antifašistička odredba ne postoji u srbijanskome ustavu u čijoj se preambuli od samo nekoliko rečenica (hrvatska ima dvije stranice) četiri puta spominje Kosovo kao dio Republike Srbije i time zatvara oči pred činjenicom da je Republiku Kosovo priznalo više od 120 država svijeta. Ovdje se je Dačićeva sposobnost laganja pomiješala s iluzionizmom koji bismo mogli ignorirati da nije opasan za međunarodne odnose u srbijanskome susjedstvu. Dačić bi također morao znati da su sve države nastale na ruševinama SFRJ samo sljednice te države, a ne onih državnih zajednica koje su postojale prije njih jer gdje bi onda bio kraj tome natezanju, primjerice mogli bismo optužiti Srbiju zbog zlostavljanja i pljačkanja hrvatskoga naroda za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, pa što onda?
Razlike u ocjenjivanju ustaškoga režima
Brojni domaći i mnogi strani povjesničari i publicisti rado označavaju ustaštvo i NDH fašističkima, ali ozbiljniji među njima ipak imaju diferencirajuća mišljenja. Često u tome pogledu navodimo jednog od najboljih njemačkih poznavatelja fašizma Ernsta Noltea (doduše veliki revizionist, ali rado čitan i citiran), koji u svojoj knjizi ‘Die faschistischen Bewegungen’ izričito veli kako se ustaše ne može na prvi pogled smatrati fašistima nego da ih je bolje ubrajati u tajna balkanska udruženja kao što su bila makedonski VMRO, čija je nasljedna stranka dugo vladala u suvremenoj Makedoniji, i srpska ‘Crna ruka’ koja u današnjoj Srbiji uživa poštovanje nacionalne ikone. Nolte uvrštava ustaše u pokrete kao što je bila ‘Giovine Italia’ pod vodstvom borca za ujedinjenje Italije i demokrata Giuseppea Mazzinija, premda Nijemac u drugim procjenama NDH pravi nepotrebne pogrješke jer ustašama spočitava ilegalnost, a bili su zabranjeni, i tvrdi da su stvorili hrvatsku naciju, a ona je bila konstituirana mnogo ranije, sredinom 19. stoljeća, (Konrad Clewing).
U jednoj od najkritičnijih knjiga spram ustaštva mađarsko-njemačkog povjesničarskoga para Ladislausa Horyja i Martina Broszata ‘Der kroatische Ustascha-Staat 1941-1945’ piše kako se ustaše može označiti tek profašstičkim ili prefašističkim, bez obzira koliko su te oznake problematične. U ovoj knjizi koja nije posve objektivna jer je Hory mnoge stvari gledao iz beogradske perspektive, autori posvećuju veliku pozornost četničkim zločinima kao i nesuglascima između Talijana i Nijemaca na području NDH što je dovelo do anarhije i neracionalnih poteza svih sudionika u ratu na našem području. U jednoj od najstarijih poslijeratnih povijesnih knjiga o Hrvatima austrijskog vojnog historiografa Rudolfa Kiszlinga ‘Die Kroaten – Der Schicksalsweg eines Südslawenvolkes’, (u knjizi je riječ o sveukupnoj hrvatskoj povijesti) NDH se naziva ‘državom iz retorte’, dakle umjetnom tvorevinom, ali ustaškom teroru nije posvećeno posebno poglavlje kao u mnogim drugim knjigama te vrste, dok je to mjesto dobila ‘Bleiburška tragedija’ s brojnim činjeničnim podacima kao o procjeni da je nakon bleibruške kapitulacije pobijeno, prema opreznim procjenama, od 100 do 150 tisuća hrvatskih vojnika i časnika, dok je broj civilnih žrtava, kako piše Kiszling oslanjajući se na svjedočenje jednog hrvatskog svećenika, može označiti pedeset puta većim nego koliko ih je bilo u poljskom Katynu.
Po mišljenju prof. Ludwiga Steindorffa u njegovoj knjizi ‘Kroatien’ ‘…ustaški je režim bio kompromitiran radi zlouporabe vlasti i nasilja. Temeljem ustaških ideoloških premisa veliki djelovi državnog naroda bili su isključeni iz pozitivnog odnosa spram NDH.’ Kako piše prof. Marie-Janine Calic u svojoj velikoj studiji ‘Geschichte Jugoslawiens im 20. Jahrhundert’, glede uporabe nasilja nije bilo razlika između ustaša i četnika. Prema Clausu Henrichu Gattermannu, ‘…ustaše su se svojim akcijama i nasiljem sami definirali kao fašistički pokret, jedino je Ante Pavelić kao šef države i partije ostao točka smirenja’, (Kroatien/Zweitausend Jahre Geschichte an der Adria). Možda je ovo jedini pozitivni atribut stranih povjesničara o Paveliću. Kao što vidimo, o Paveliću, ustašama i NDH postoje različita mišljenja u njemačko-austrijskoj historiografiji, a ona, kao što znam, u tome pogledu često ‘puše na hladno’.
Hipoteka progona Židova ne smije se nikad zaboraviti
Wikipedija navodi da su u NDH najprije potvrđeni stari jugoslavenski (!) antisemitski zakoni i potom proglašeni novi temeljem kojih su počeli progoni Židova. NDH se po pitanju rasne politike, nastavlja Wikipedija, ipak razlikovao od Trećega Reicha po jednoj odredbi: zakonom je uspostavljen institut počasnog arijstva, koje je dodjeljeno Židovima koji su se borili za NDH ili stekli zasluge ‘za hrvatsku stvar’ prije uspostave države. Tijekom postojanja NDH sveukupno je ubijeno više od 20.000 Židova, a 7.000 je bilo poslano u Auschwitz, piše Wikipedija. Dalje se navodi da se u poimeničnom popisu jesenovačkih žrtva nalazi 82.129 osoba, i to bez ikakve rezerve, dok je u brojnim srtručnim člancima u Hrvatskoj dokazano da je više od 30.000 tih imena izmišljotina, što bi trebala uvažiti i utjecajna Wikipedija, pri čemu potpisnik ovoga članka zastupa mišljenje da brojka ubijenih nije najvažnija, da je mnogo važnije saznati zašto je Jasenovac bio osnovan i što se zbilja događalo u njemu kako bi se jednom zauvijek onemogućilo manipulatorima svih vrsta da uz pomoć Jasenovca šire mržnju prema Hrvatima i stvaraju nesnošljivost među narodima i državama na jugoistoku Europe.
Ili, s druge strane, nastoje umanjiti zločudnost tog koncentracijskoga logora kojega je zagrebački nadbiskup, blaženi Alojzije Stepinac, nazvao ‘mrljom na hrvatskoj povijesti’.
Naime kad je riječ o progonima Židova na području bivše Jugoslavije, onda bi sve zemlje sljedice morale same pometati pred vlastitim vratima, što Srbija očito ne radi, pa nema pravo da u tome pogledu Hrvatskoj spočitava bilo što. Tako u portalu židovskog tjednika u Njemačkoj ‘juedische allgemeine.de’ možemo čitati kako je središnji ured Gestapoa u Beogradu 10. svibnja 1942. javio Berlinu ‘Serbien ist judenfrei’, a tek 70 godina kasnije u Beogradu se raspravlja o podizanju spomenika židovskim žrtvama. Beograd je bio proglašen prvim ‘Judenfrei’ gradom u Hitlerovoj Europi! Jedan od najgorih hrvatoždera u Njemačkoj, Wolf Oschlies, objavio je u platformi ‘zukunft-braucht-ernnerung.de’ opširan članak, naravno pun antihrvatskih ispada, ali i prepun podataka o židovskim žrtvama i suvremenom antisemitizmu u Srbiji. Oschlies prenosi brojke Jevrejskog istorijskog muzeja u Beogradu o židovskom stanovništvu u Jugoslaviji i njegovim žrtvama iz kojih, među ostalim, možemo saznati da je u Banatu pobijeno 90,47 posto Židova, u Srbiji 80 %, u Hrvatskoj-Slavoniji 80 %, u Vojvodini 84,40 %, u Bosni 71,43, u Crnoj Gori 87,28 % i u Dalmaciji 37%.
Iz ovoga možemo pročitati da je broj židovskih žrtva u hrvatskim pokrajinama bio osjetljivije manji nego u dijelovima Srbije i Crne Gore, pa neka svatko zaključuje što ga je volja iz napisanoga. Jer, osim židovskih ‘počasnih arijevaca’ u Hrvatskoj su spasili život i mnogi Židovi koji su pobjegli u ‘talijansku utjecajnu zonu’ NDH kao i u partizane, bili uključeni u domobranstvo itd., što u Srbiji, Vojvodini i Crnoj Gori nije bio slučaj. A glede antisemitizma, tako zaključuje Oschlies, taj tinja u Srbiji premda u njoj gotovo nema Židova, ali zato postoje brojna srpsko-jevrejska društva koja su nastala, kako veli Oschlises, po naredbi diktatora Slobodana Miloševića kako bi Srbija izašla iz izolacije, no uglavnom su to ‘društva samo na papiru’. Druga je stvar da Srbija preko svojih veza u Izraelu nastoji pridobiti ‘profesionalne goniče nacističkih zločinaca’ kako bi preko njih blatila Hrvatsku, što joj često uspijeva, a Hrvatska tu nije dovoljno hrabra da najprije iznosi svoju istinu o progonu Židova tijekom NDH, potom broje uspješne akcije u njihovu spašavanju, od onih blaženoga Alojzija Stepinca, pa do onih malih običnih ljudi, i što je osobito važno treba navesti kako danas Židovi u Hrvatskoj igraju važnu ulogu u kulturnom, gospodarskom i političkom životu, dok je antisemitizam gotovo neprimjetan.
Datum objave: 06.02.2018.
